Društveno odgovorno poslovanje postalo je u svijetu uobičajena praksa a važeće društvene norme i očekivanja javnosti idu u pravcu naglašavanja tog koncepta. Osim toga, potrošači sve više očekuju od kompanija da budu društveno odgovorne, kaže ekonomski stručnjak Admir Čavalić.
– Društveno odgovorno poslovanje nameće se kao jedan vid obaveze. Pritom se ne misli da to bude zakonska obaveza, jer to ne može i ne treba biti zakonska obaveza, nego obaveza u etičkom i u moralnom smislu – kaže Čavalić za BiznisInfo.
Svaka kompanija treba sama da odabere da li će biti društveno odgovorna ili ne, no treba izbjeći banalizovanje koncepta društveno odgovornog poslovanja jer na taj način ono ne može kompaniji donijeti nikakve rezultate.
– Ako imate nestrateški pristup pri realizaciji društveno odgovornih aktivnosti odnosno ako ih provodite bez ikakve povezanosti sa vašim osnovnim aktivnostima, one vam najvjerovatnije neće donijeti nikakve rezultate – kaže Čavalić dodajući da se često zanemaruje Kerolova piramida društvene odgovornosti koja podrazumijeva nekoliko hijerarhijskih koraka.
Najvažniji odnos prema radnicima
Prvi korak je ispunjenje ekonomske odgovornosti što znači da kompanija redovno isplaćuje plate, da su one na zadovoljavajućem nivou, da izvršava sve obaveze prema dobavljačima i drugim stakeholderima.
Nakon njega dolazi pravna odgovornost koja podrazumijeva da kompanija izmiruje obaveze prema državi, poštuje zakone, plaća poreze i sl. Treći korak odnosi se na etičku odgovornost koja pretpostavlja da rukovodstvo kompanije ima moralni kompas i da je dovodi kompaniju u moralno sumnjive radnje. Tek na četvrtom mjestu nalazi se filantropska odgovornost odnosno pomaganje zajednici, pojašnjava Čavalić. No, kako kaže, ova hijerarhija često se zanemaruje.
– Problem je često u tome što se zanemaruju prvi koraci i ide se direktno na četvrtu, tako da kao rezultat toga imate kompaniju koja ne isplaćuje plate radnicima a dijeli donacije sportskim klubovima ili ekološkim organizacijama. Ili imate kompaniju koja donira novac a povezana je s tajkunima ili zagađuje okolinu – kaže Čavalić, navodeći kako ovakav pristup nije karakterističan samo za BiH nego i cijelu istočnu Evropu.
Stoga zaključuje kako koncept društveno odgovornog poslovanja u Bosni i Hercegovini jeste prisutan ali se olako shvata ili svodi na klasičnu filantropiju koja je samo dio društveno odgovornog poslovanja.
– Koncept društveno odgovornog poslovanja prisutan je u BiH ali u nekim primitivnim okvirima ili kao blijeda kopija zapadnih praksi. Naravno da postoje izuzeci ali je uglavnom riječ o stranim kompanijama – kaže Čavalić navodeći za primjer i izbor najpoželjnijih poslodavaca u kojima pobjeđuju uglavnom strane kompanije.
Nedostaje znanja i stručnosti
U Bosni i Hercegovini nedefinisana je situacija kada je u pitanju društvena odgovornost jer ona kod nas nije još uvijek odomaćena kao praksa – kaže za BiznisInfo ekonomski analitičar Zoran Pavlović.
On smatra kako je to bh. kompanijama nepoznata kategorija čiju važnost većina ne prepoznaje ili ih niko nije naućio šta taj koncept znači.
– Društvena odgovornost treba da predstavlja doprinos boljem životu građana i nadoknađivanje usluga koje ljudima ne obezbjeđuje država i uposleni u bh. firmama bi trebali biti educirani o tome – kaže Pavlović.
S druge strane, to je nešto što bi trebalo da doprinosi i imidžu same kompanije u cilju njenog boljeg pozicioniranja i boljeg plasmana roba, proizvoda i usluga. Međutim, to je kod menadžmenta u kompanijama u Bosni i Hercegovini trošak i oni ne vide ni potrebu ni razlog za takve aktivnosti, smatra naš sagovornik.
– A nije ih niko ni podučio da na taj način mogu podići imidž kompanije na tržištu i pozicionirati se bolje u odnosu na svoje kupce i korisnike. To je suština. Tako da s jedne strane poslodavci ne znaju šta je to društvena odgovornost a ni institucije poput Privredne komore ne rade na podizanju svijesti o tome. Na kraju krajeva, ljudi koji se time bave u PR sektorima najčešće to su uglavnom glasnogovornici koji ne mogu da sugerišu menadžmentu šta treba raditi u tom smislu – kaže Pavlović.
Strane kompanije donose nove trendove i od njih bi i domaće firme mogle prepisati neke prakse, ukoliko ne budu koristile izgovore da moraju štediti na svemu kako bi preživjeli, smatra Pavlović.
– Bolja saradnja kompanija s javnim sektorom mogla bi dovesti do rezultata ali je problem što ni u javnom sektoru nema dovoljno educiranih ljudi koji bi radili na tome, tako da je teško očekivati da odatle dođu neke inicijative – kaže Pavlović.
Briga o uposlenicima, okolini, domovini…
Da bh. kompanije još uvijek imaju mnogo toga za naučiti kada je u pitanju društveno odgovorno poslovanje smatra i novinarka Branka Mrkić Radević.
– Društveno odgovorne kompanije nisu samo one koje jednom ili dvaput godišnje izdvoje određenu sumu novca kako bi podržale one kojima je to potrebno ili se reklamirale kako su podržale domaći sport, umjetnost, mlade… U suprotnom, to bi za njih bila prilično povoljno dobijena reklama, jer dosta medija prenese informaciju o donaciji ili podršci. Društveno odgovorne kompanije, dok grade imidž takvih, ipak moraju brinuti i o svojim uposlenicima, okolini, ekologiji, domovini, ljudima – smatra Mrkić Radević.
Na internet portalu za koji radi objavila je veliki broj tekstova o negativnim praksama bh. firmi.
– U svojoj novinarskoj praksi više puta susrela sam se sa ljudima kojima je kvalitet života direktno ugrožen poslovanjem i projektima kompanija koje sebe predstavljaju kao društveno odgovorne. Dok se menadžment kompanije fotografiše sa sportistima, u dječijim domovima, penzionerima kojima dijele čekove, za to vrijeme napreduju njihovi projekti zbog kojih u praksi mnogi ispaštaju. To su primjeri izgradnje različitih neekoloških postrojenja, ugrožavanja prirode, ali i otpuštanja vlastitih radnika ili njihovog izrabljivanja – neplaćenog prekovremenog rada, praznika, preniskih plata. Biti istinski, a ne samo marketinški, društveno odgovorna kompanija mnogo je skuplje i zahtjevnije od izdvajanja nekoliko desetina hiljada KM potrebitima. Zahtijeva istinski human pristup društvu i pojedincu, a ponekada možda znači i odricanje od dijela neetički ostvarenog profita – smatra ova novinarka.
Izdvaja i primjer bh. kompanije koja je redovni donator humanitarnih udruženja i učesnik različitih vrsta akcija, no dok jednima pomaže, druge ugrožava. Naime, stanovnici jednog naselja u Sarajevu žive u strahu od izgradnje skladišta za kerozin u neposrednoj blizini njihovih zgrada dok mediji čak izvještavaju da je dio dozvola za projekat izdejstvovan nelegalno.
– Evo još jedan primjer. Naš proslavljeni košarkaš u Jablanici je napravio malu hidroelektranu koja trenutno radi bez dozvole jer je sud u Sarajevu poništio okolinsku dozvolu. Dio ljudi oko te rijeke živi od poljoprivrede i smanjen nivo rijeke direktno utiče na njihove živote. O ekologiji i ribljem fondu ne treba ni govoriti. U vrijeme pandemije taj košarkaš je donirao zaštitne maske Domu zdravlja u Konjicu. Možda bi njegovo dobročinstvo bilo i prihvaćeno da je barem održao obećanje o zapošljavanju značajnijeg broja Jablaničana. Ali nije i jeftine maske ne mogu promijentii tu sliku da je praktično izigrao svoje sugrađane radi vlastitog profita – zaključuje Mrkić Radević.
Anes Podić iz udruženja Eko Akcija smatra da je u Bosni i Hercegovini teško govoriti o društvenoj odgovornosti kompanija.
Prilika za uljepšavanje imidža
– U državi gdje se radnička prava svakodnevno krše, porezi ne plaćaju, a okoliš zagađuje i bjesomučno eksploatiše, teško je uopšte govoriti o zakonskoj i pravnoj, a kamoli društvenoj odgovornosti bh. kompanija. Društvena odgovornost se kod naših kompanija obično shvaća kao prilika za uljepšavanje imidža i reklamiranje brenda, pa se sve uglavnom svodi na reklamne kampanje u kojima zagađivači okoliša daju simbolične novce za neučinkovite akcije čišćenja i uljepšavanja okoliša – kaže Podić.
On smatra kako je zadaća biznisa da razumije ideju društvene odgovornosti i da je prevodi u praksi. Podić kaže kako umjesto toga mi imamo kampanje sa suprotnom zadaćom.
Navodi primjer svjetski poznate kompanije koja je četvrtu godinu zaredom rangirana kao najveći svjetski zagađivač plastikom prema izvještajima globalnog pokreta “Break Free From Plastic”, čiji posljednji izvještaj “Brand Audit” takođe optužuje iste vodeće zagađivače plastikom za poticanje klimatske krize.
– U BiH, čija je priroda zatrpana plastičnim ambalažnim otpadom, treću godinu zaredom lokalna podružnica ove kompanije osvaja nagradu “kao biznis lider održivog razvoja”. Lokalne specifičnosti u pogledu ovoga su dio priče. Perverzija ideje društvene odgovornosti je globalni fenomen kojeg su globalne korporacije razvile do savršenstva, a ovdašnje firmice su naravno preuzele sve najgore – zaključuje Podić.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
