Prošlog ponedjeljka, nakon uspješnog lansiranja, raketa Vulcan Centaur odvojila se od svemirske letjelice Peregrine, koja je trebala sletjeti na Mjesec.
Astrobotic Technology, firma koja je razvila lander Peregrine, manje od 24 sata nakon uspješnog lansiranja saopćila je da odustaje od misije spuštanja na Mjesec. Kompanija je kazala da je došlo do kritičnog gubitka pogonskog goriva zbog curenja na letjelici.
Peregrine se nakon uspješnog lansiranja i odvajanja od rakete nije mogao postaviti u položaj okrenut prema Suncu, vjerovatno zbog problema s pogonom, te nije uspio napuniti baterije. Radilo se o prvoj američkoj misiji slijetanja na Mjesec od 1972. godine, odnosno od ere misija Apollo.
Dakle, prošlo je više od pola stoljeća otkako je NASA poslala astronaute na Mjesec i nakon toga ih vratila kući žive i zdrave. Ne bi li danas slijetanje na Mjesečevu površinu, nakon tolikog iskustva i razvoja tehnologije, trebalo biti jednostavna procedura?
Više neuspješnih misija
Peregrine nije jedini takav neuspjeh. Premda su Kina i Indija uspjele poslati letjelice na naš prirodni satelit, ruska se Luna 25 prošle godine srušila na površinu, gotovo 60 godina nakon što je sovjetska Luna 9 meko sletjela na Mjesec. Landeri privatnih kompanija imaju stopostotnu stopu kvarova na Mjesecu – izraelski lander Beresheet srušio se 2019., a japanski prošle godine.
Jedan od glavnih izazova, kaže Jan Wörner, bivši glavni direktor Europske svemirske agencije (ESA), jest težina. “Uvijek je veći rizik neuspjeha ako ste lagani. A morate biti lagani ili nema lansiranja. Ne možete imati veliku sigurnosnu marginu”, kazao je.
Uz to, gotovo svaka svemirska letjelica je prototip. Osim rijetkih slučajeva, kao što su komunikacijski sateliti Galileo, svemirske letjelice rađene su po narudžbi, odnosno ne proizvode se masovno s istim provjerenim sustavima i dizajnom. Kada takve letjelice naiđu na problem u svemiru, niko im ne može pomoći.
“Ako imate problema s automobilom, možete ga dati na popravak, ali u svemiru nema takve mogućnosti. Svemir je druga dimenzija”, objašnjava Wörner, piše The Guardian, a prenosi Index.hr.
Zašto je sada Mjesec i dalje teško dostižna destinacija?
I sam Mjesec donosi svoje izazove. Imamo gravitaciju, ali nema atmosfere. Za razliku od Marsa, gdje svemirske letjelice mogu letjeti do odredišta i usporavati spuštanje padobranima, slijetanja na Mjesec u potpunosti ovise o motorima. Ako imate jedan motor, kao što to obično biva kod manjih sondi, njime se mora moći upravljati jer ne postoji drugi način za kontroliranje spuštanja.
Da stvar bude kompliciranija, motor mora imati prigušivač koji može smanjiti ili povećati potisak. “Obično ih zapalite i oni imaju stalni potisak. Promjena potiska povećava složenost postupka”, kazao je Nico Dettmann, vođa ESA-ine skupine za istraživanje Mjeseca.
Kako god, s obzirom na to da smo prvi put uspješno sletjeli na Mjesec u 60-ima prošlog stoljeća, malo je teško pojmiti zašto je sada Mjesec i dalje teško dostižna destinacija. Odgovor se možda skriva u historiji ulaganja u misije na Mjesec. Naime, ubrzo nakon programa Apollo vlade više nisu bile zainteresirane za tako obimna ulaganja u svemirski program te se na neki način “odustalo” od kompliciranijih misija.
Tvrdo i meko slijetanje na Mjesec
Kada je kineska svemirska letjelica Chang'e 3 sletjela na Mjesec 2013. godine, radilo se o prvom mekom slijetanju na naš prirodni satelit od sovjetske Lune 24 1976. godine. Meko slijetanje (engl. soft landing) na Mjesec, ili bilo koje drugo nebesko tijelo, znači kontrolirano spuštanje svemirske letjelice na površinu a da pritom ne dođe do značajne štete na letjelici i/ili njenim znanstvenim instrumentima.
Tvrdo slijetanje (engl. hard landing) odnosi se na spuštanje na tlo pri kojem dolazi do značajnih oštećenja letjelice, a često i do gubitka kontakta. Ovakva vrsta slijetanja može biti namjerna, odnosno planirana, ali se može raditi i o neuspjelom pokušaju mekog slijetanja.
“Mi zapravo desetljećima nismo razvijali landere, a radi se o prilično specijaliziranoj tehnologiji”, kaže Dettmann. Testiranje letjelica je stoga ključna faza. No njih nije tako lako testirati kao rakete. Možemo provjeriti rade li snaga i pogon, navigacija, komunikacije, instrumenti i njihovu otpornost na intenzivne vibracije tijekom lansiranja, ali ne postoji dobar način za simulaciju slijetanja na Mjesec.
“U usporedbi s erom Apollo, one obavljaju ove misije za sitniš”
Tokom svemirske utrke NASA je na Apollo potrošila vrtoglavih 25 milijardi dolara. Unatoč tome, doživjela je niz neuspjeha prije nego što je meko sletjela na Mjesec. Premda svemirska agencija sada ima 70 godina akumuliranog iskustva i znanja u izgradnji svemirskih sondi, NASA nastoji smanjiti troškove i stimulirati američku svemirsku industriju ugovaranjem poslova s privatnim firmama.
“Sve su te kompanije relativno nove. U usporedbi s erom Apollo, one obavljaju ove misije za sitniš”, rekao je inženjer Joshua Rasera s Imperial Collegea u Londonu. “No strategija bi se trebala isplatiti jer firme uče iz svojih neuspjeha. I dalje je takav sustav jeftiniji kada se gleda ukupni broj misija, čak i ako se prvih nekoliko sruši”, dodao je.