Američka investiciona firma Carlyle Group pristala je na preliminarni dogovor o kupovini veće većine inozemne imovine ruskog naftnog giganta Lukoila – vrijedne oko 22 milijarde dolara.
Transakcija još nije završena jer čeka odobrenje američkog Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC), ali bi mogla prerasti u jedan od najvažnijih energetskih i investicionih poslova u posljednjih nekoliko godina.
Ko je Carlyle Group?
Carlyle Group je jedna od najvećih svjetskih investicijskih kompanija u segmentu privatnog kapitala (private equity) i upravljanja alternativnim investicijama. Osnovana je 1987. godine u Washingtonu, D.C., i danas upravlja imovinom vrijednom stotine milijardi dolara kroz brojne investicione fondove širom svijeta.
Carlyle ulaže u različite sektore, uključujući energetiku, infrastrukturu, tehnologiju, industriju, finansijske usluge i nekretnine. Kroz decenije poslovanja ima bogatu istoriju akvizicija, uključujući kompanije poput Hertz, ManTech International i udjele u brojnim međunarodnim projektima.
Zašto upravo Carlyle?
U poslovima privatnog kapitala, firma obično preuzima vlasništvo nad kompanijama ili velikim portfeljima imovine pet do sedam godina, unapređuje njihovo poslovanje i nakon toga ih prodaje s ciljem ostvarenja profita – što je potvrđeno i u nedavnoj analizi Reutersa koja navodi da takve firme često drže imovinu oko pet godina prije preprodaje.
Pomenuta transakcija s Lukoilom predstavlja veliko proširenje Carlyleovog energetskog portfelja, koji već uključuje investicije u tradicionalnu energetiku, ali i projekte obnovljivih izvora, skladištenje energije i globalnu infrastrukturnu imovinu.
Šta Carlyle planira s imovinom Lukoila?
Tekući dogovor obuhvata Lukoil International GmbH, jedinicu koja upravlja inozemnim portfeljem ruske kompanije – uključujući rafinerije, naftna polja i mreže benzinskih postaja diljem Evrope, Sjeverne Amerike i drugih regiona.
Iako konkretna strategija Carlylea za svaki pojedinačni segment još nije javno predstavljena, kompanija naglašava da želi osigurati kontinuitet poslovanja, stabilizaciju aktiva i zaštitu radnih mjesta dok se tranzicija dovršava pod nadzorom regulatora.
U praksi to znači da bi postojeća mreža pumpi u zemljama poput Hrvatske i Srbije, koja je dio Lukoilove inozemne imovine, pod Carlyleom mogla ostati u funkciji pod novim vlasničkim okvirom – uz moguće promjene u upravljanju, brendiranju ili poslovnoj politici.
Ključna imovina: Irak i Balkan
Najveća strana imovina Lukoila je naftno polje West Qurna 2 u Iraku, jedno od najvećih na svijetu, u kojem ruska kompanija ima 75-postotni udio. Proizvodnja ovog polja premašila je 480.000 barela dnevno u aprilu, prema podacima ruske novinske agencije Interfax.
U Evropi, Lukoil posjeduje rafineriju Lukoil Neftohim Burgas u Bugarskoj, kapaciteta 190.000 barela dnevno, što je čini najvećom rafinerijom na Balkanu. Kompanija ima i rafineriju Petrotel u Rumuniji, kao i udjele u naftnim terminalima i maloprodajnim lancima goriva širom kontinenta.
Hrvatska: 45 benzinskih pumpi i 339 miliona eura prihoda
Lukoil je u Hrvatskoj prisutan od 2007. godine, kada je osnovana kompanija LUKOIL Croatia d.o.o. Danas posluje kroz mrežu od 45 benzinskih postaja i zapošljava 422 radnika.
U 2024. godini Lukoil je u Hrvatskoj ostvario 339 miliona eura prihoda, dok je neto dobit iznosila 6,1 milion eura. Eventualna promjena vlasnika mogla bi značiti novu strategiju širenja ili rebrendiranja na hrvatskom tržištu.
Srbija: Drugi najveći lanac benzinskih stanica
Prema zvaničnim podacima kompanije, Lukoil Srbija d.o.o. je drugo najveće preduzeće po broju benzinskih stanica u Srbiji. Kompanija zapošljava oko 180 radnika, dok kroz partnersku mrežu angažuje još oko 800 ljudi.
Lukoil u Srbiji posluje putem 112 benzinskih stanica i raspolaže sa dva skladišta goriva – u Doljevcu i Ostružnici, što ga čini jednim od ključnih igrača na domaćem tržištu nafte i derivata.
Geopolitički i tržišni kontekst
Ovaj dogovor dolazi u okviru oštrih američkih sankcija koje su uvedene Lukoilu (i drugim ruskim energetskim divovima) zbog rata u Ukrajini. Kao rezultat toga, Lukoil je bio prisiljen prodati svoje međunarodne poslove do određenog roka kako bi izbjegao dodatne finansijske i operativne sankcije.
Prodaja bi, ukoliko prođe regulatorna odobrenja, bila jedan od najvećih međunarodnih finansijskih poteza u energetskom sektoru u posljednje vrijeme, s potencijalnim implikacijama na tržišta nafte, maloprodaje goriva i investicijske tokove u Evropi.