U londonskoj prometnoj Flit ulici nalazi se kameni luk kroz koji svak može proći i krenuti na putovanje kroz vrijeme. Naći će se u mirnom dvorištu ispred kapele i pored statue dva viteza na jednom konju.
Ova kapela je Templarska crkva, koja je 1185. postala londonski dom Vitezova Templara.
Ona nije samo važno arhitektonsko, historijsko i religijskom mjesto – ona je ujedno i prva londonska banka.
Vitezovi templari su bili monasi ratnici – religijski odred sa teološki insprisanom hijerarhijom, misijom i etičkim kodom, ali ujedno teško naoružani i posvećeni “svetom ratu”.
Kakve onda oni veze imaju sa bankama?
Templari su se posvetili zaštiti kršćanskih hodočasnika u Jerusalemu. Nakon što je grad osvojen prvi put 1099. hodočasnici iz Evrope su počeli masovno dolaziti, putujući hiljadama milja.
Templarska crkva u Londonu bila je prva banka
Oni su trebali nekako finansirati hranu, transport i mještaj za nekoliko mjeseci, ali da ujedno sa sobom ne nose velike sume novca, jer bi postali meta napadačima.
Upravo tu su “uskočili” Templari. Hodočasnici su mogli ostaviti novac u Templarskoj crkvi u Londonu, a podići novac u Jerusalemu. Umjesto da sa sobom nose novac, nosili bi samo kreditno pismo. Vitezovi Templari tako su postali preteče Western Uniona.
Istoričari ne znaju precizno kako je ovaj sistem funkcionirao i kako su se templari štitili od prevare. Moguće je da je postojao tajni kod za verifikaciju dokumenta i identiteta putnika.
Kinezi koristili “leteći novac”
Templari nisu bili prva organizacija koja je omogućavala ovakve usluge. Nekoliko stoljeća ranije, kineska Tang dinanstija koristila je “feiquan” – leteći novac – odnosno dokument iz dva dijela koji je omogućavao trgovcima da polože profit u provinciji, i podignu novac kada se vrate u glavni grad.
No, ovim sistemom upravljala je vlada. S druge strane, templari su bili bliže privatnoj banci, iako je praktično njen vlasnik bio Papa, bila je bliska kraljevima i prinčevima širom Evrope, a njom su upravljali monasi koji su se zakleli na siromaštvo.
Vitezovi Templari radili su mnogo više od prebacivanja novca na duge distance. Kako je primjetio William Goetzmann u svojoj knjizi “Novac sve mijenja”, pružali su širok spektar modernih finansijskih usluga.
Ako ste željeli kupiti ostrvo kraj francuske obale – kao što je engleski kralj Henry III učinio 1200 godine sa otokom Oleron – Templari su mogli posredovati u poslu.
Henry III je plaćao 200 funti godišnje pet godina Templarima u Londonu, a oni su potom isplatili vlasnika ostrva.
Vitezovi Templari nisu ostali evropski bankari zauvijek, naravno. Red je izgubio smisao postojanja nakon što su evropski kršćani izgubili kontrolu nad Jerusalemom 1244. Red je raspušten 1312. godine.
Ko je onda popunio ovaj vakum?
Da ste bili na velikom sajmu u Lionu 1555. znali biste odgovor. Sajam je bio najveće mjesto međunarodne trgovine u Evropi. Na ovom sajmu počele su kružiti glasine o jednom italijanskom trgovcu koji je bio tu i pravio pravo bogatstvo.
Kupovao je i prodavao: ništa! Imao je samo sto i mastionicu.
Dan za danom sjedio je tu, primao druge trgovce i potpisivao komad papira, i nekako postao jako bogat. Lokalci su postali sumnjičavi.
No, za novu evropsku elitu, njegove aktivnosti su bile savršeno legitimne. On je kupovao i prodavao dugove, i radeći to stekao je enormno bogatstvo.
Trgovac iz Liona koji je, naprimjer, želio kupiti vunu iz Firence, mogao je doći ovom bankaru i posuditi mjenicu, odnosno obavijest o kreditu, koja nije bila denominirana ni u jednoj valuti.
Srednjovjekovni bankari kupovali i prodavali dugove
Njena vrijednost bila je izražena u “ecu de marc”, privatnoj valuti koju je koristila međunarodna mreža bankara.
Ukoliko je trgovac iz Liona ili njegov agent putovao u Firencu, mjenicu bankara iz Liona je mogao razmjeniti kod bankara u Firenci za lokalnu valutu.
Kroz mrežu bankara, lokalni trgovac je mogao ne samo razmjeniti valute već i prenijeti svoju kreditnu sposobnost iz Liona u Firencu, iako u tom gradu niko za njega nije čuo.
Svakih nekoliko mjeseci, agenti ove mreže sastali bi se i prošli kroz svoje knjige, uporedili sve mjenice i “ispeglali” sve preostale dugove.
Naš današnji sistem ima mnogo sličnosti sa ovim modelom.
Jedan Australijanac sa kreditnom karticom može ući u supermarket u Lionu. Supermarket će u istom momentu proslijediti informaciju o kupovini francuskoj banci, koja će kontaktirati banku u Australiji, koja će odobriti plaćanje, i kupac će izaći sa kesom namirnica.
Mračna strana sistema
No, mreža bankarskih usluga uvijek je imala i mračnu stranu. Pretvarajući lične obaveze u dugove kojima se trgovalo na međunarodnom planu, srednjovjekovni bankari su kreirali svoj vlastiti privatni novac, van kontrole evropskih kraljeva.
Bogati i moćni, nisu imali potrebe za kovanicama koje su proizvodile države.
Taj prsten je prisutan i danas. Međunarodne banke su povezane u mrežu međusobnih dugovanja koja se opire jednostavnoj kontroli pa čak i razumijevanju izvana. Mogu koristiti svoju moć na međunarodnom planu da izbjegnu propise ili poreze.
Osim toga, s obzirom da se cijeli monetarni sistem oslanja na njih, država postaje ranjiva kada da su banke ugrožene.
Mnoga društva i danas traže pravo rješenje šta da rade sa bankama, a vlade širom svijeta nastoje naći način da ih drže pod kontrolom. Nekada su vlasti nalazile dobre načine a nekada ne. Malo ko je otišao tako daleko kao francuski kralj Philip IV.
Veliki majstor Templara spaljen u Parizu
On je dugovao novac Templarima, a oni mu nisu željeli oprostiti dug. Godine 1307. Philip je izveo napad na pariški Hram, što je bio prvi u seriji napada te vrste u Evropi.
Templari su mučeni i natjerani da priznaju razne grijehe. Nedugo nakon toga Papa raspušta ovaj red. Londonski hram, sjedište Templara, nakon toga je iznajmljen advokatima.
Veliki majstor Templara, Jacques de Molay, doveden je 1314. u centar Pariza i javno spaljen.
Autor: BiznisInfo
