Većina ljudi kada danas govori o nekadašnjem privrednom divu Borovu, misli samo Obućaru, no Borovo je bilo sistem nad sistemima, sve su imali, od prostora preko kapitala do ljudi
Kada se govori o Vukovaru i simbolima koji su u prijeratnim vremenima određivali taj podunavski grad, među najvažnijima je bila tvornica Borovo, koju je 7. juna 1931. godine na periferiji Vukovara osnovao češki industrijalac Tomaš Bata.
Već u prvim godinama postojanja, tvornica koja se tada zvala Bata prešla je na kombinatsku proizvodnju, što je podrazumijevalo da je sama proizvodila sve što joj je bilo potrebno, priča 80-godišnji Ivan Hubalek, koji se početkom 70-tih godina zaposlio u Jugoslovenskom kombinatu gume i obuće Borovo, te do penzionisanja 2008. bio na mnogim rukovodećim pozicijama, piše Hina, prenosi Poslovni.hr.
– U Borovu se radilo sve, pa je tako uz proizvode od kože bila vezana i kožara itd. Bata nije bio sastavljač dijelova iz Kine ili Njemačke, Bata je radio sve. Danas je to mnogima teško razumljivo, ali bila je to uspješna poslovna filozofija – kaže Hubalek.
Pogrešno se misli da je agresija na Vukovar 1991. uništila Borovo, ona je bila samo “tačka na i” samourušavanja Borova koje je počelo još 80-tih godina, a kulminiralo 1988. velikim štrajkom radnika koji su čak išli u Beograd i bili u Skupštini Jugoslavije.
Kad su radnici krenuli prema Beogradu, već je bio kraj, smatra Hubalek, problemi u Borovu gomilali su se zbog otvaranja tržišta jer se Borovo nije moglo nositi sa svjetskim brendovima.
Bilo je više kriza, poput one iz 1971. godine, kada je Borovo spasila intervencija samog Josipa Broza Tita. Iza toga dolazi do sukoba tzv. “plavih i bijelih mantila”, odnosno radnika sa naučnim kadrom i stručnim službama.
Batini stručnjaci iz Češke bili u Borovu pred rat ne bi li dubinski snimili kombinat i vidjeli imali li smisla ulagati, ali su odustali. Bili su još uvijek emotivno vezani uz firmu koja je 1945. nacionalizirana, ali je još dvije godine djelovala pod imenom Bata da bi 1947. promijenila ime u Borovo. Međutim, od emocija se ne živi, ističe Hubalek.
– Nike tenisica je Nike tenisica, Michelin guma je Michelin guma i svi će radije odabrati te brendove nego borovske. Naša cipela bila je visokokvalitetna, nosiš je dok si živ, ali svi smo radije htjeli imati špicaste ‘talijanke’. To Borovo nije moglo pratiti jer smo proizvodili 20 miliona pari obuće godišnje i bilo je teško učestalo mijenjati proizvodnju radi prilagodbe tržištu – pojašnjava.
Borovo je bilo pravi mali grad s 22.000 radnika
Većina ljudi kada danas govori o Borovu, misli samo Obućaru, no za Hubaleka Borovo je bilo sistem nad sistemima, sve su imali, od prostora preko kapitala do ljudi. Bio je to pravi mali grad s 22.000 radnika, što je danas teško zamislivo.
– Kada samo pomislim koji su sve ljudi ‘protutnjali’ kroz Borovo, od naučnika koji su kasnije bili po fakultetima do samog Bate koji je osmislio cijeli kompleks. Uz to, Borovo je gradilo pogone u Sarajevu, Somboru, Prijedoru, Odžaku, Donjem Miholjcu, Iloku, Lovasu i drugim mjestima – kaže s primjetnom sjetom.
Nakon 1988. i velikog štrajka ljudi su počeli odlaziti i počelo je potpuno urušavanje. Nedostajalo je sirovina, malo – malo neki pogon nije radio, išlo se na plaćena čekanja koja su trajala po nekoliko sedmica jer posla nije bilo.
– A onda je agresija na Vukovar 1991. godine uništila i ono malo nade u srcima Vukovaraca da bi Borovo moglo opet jednog dana stati na noge – priča tužnim glasom.
U tromjesečnim svakodnevnim topničkim napadima Borovo je teško stradalo. Velik broj zgrada je oštećen, neke u potpunosti razorene, poput zgrade Borovo commercea u čijem se podrumu na početku agresije nalazilo sklonište za civile, a pred kraj i pričuvna ratna bolnica u kojoj se u novembru 1991. nalazilo oko 1000 branitelja i civila.
Ratna šteta na Borovu procijenjena je na više od 170 miliona eura, svo što je moglo biti uništeno, uništeno je, navodi Hubalek koji je nakon rata posjetio Borovo 1997. kao pomoćnik generalnog direktora Borova za reintegraciju. Bio je dio delegacije koje je trebala pregovarati s okupacijskom upravom Borova, koje je u okupiranom Vukovaru nastavilo s proizvodnjom i zapošljavalo nekoliko hiljada radnika.
– Nešto su sitno zakrpali, nekoliko zgrada ustaklili i to je bilo to, ali radili su i nešto proizvoda za izvoz u Rusiju. Bilo je to životarenje, ali životarili smo i mi – navodi pomalo ljutito i dodaje kako je bilo pokušaja da se obnovi proizvodnja u pogonu u Donjem Miholjcu, a u Tomislavgradu napravi obućara, ali bez uspjeha.
Ni danas nisu puno bolja vremena za firmu koja je u vlasništvu države, u 2023. godini imala je 455 zaposlenika uz prosječnu plaću od 741 euro i godišnju proizvodnju od oko 400.000 pari obuće. Firma je, po finansijskom izvještaju za 2023. poslovala s gubitkom od 1,4 milion eura.
Na pitanje vjeruje li u budućnost Borova, Hubalek odgovara potvrdno, ali s primjetnom suzdržanošću.
– Za sitno igranje i malu trgovinu ima prostora. Ali ako nemate rasta propadate, toga se bojim jer današnji pokazatelji proizvodnje su mali, a dok velike zemlje nameću malima svoje proizvode i trgovine, izgledi Borova za ponovni uzlet su neznatni – naglašava.
Ipak, poručuje kako je vrlo važno da Vukovaraci zadrže živo sjećanje na Borovo kakvo je nekada bilo, jer ono ih svakodnevno čini svjesnima da su veliki projekti mogući, a snovi ostvarivi.
Poput Borova koje je 1931. niklo na praznoj ledini na periferiji Vukovara i svojim djelovanjem, uz druge danas nepostojeće privredne divove poput Vuteksa, odredilo i usmjerilo razvoj Vukovara kao industrijskog grada u kojem su, dokazano na primjeru Borova, čuda ipak moguća.
