Povijesna je bila 2011. godina kada su tešanjske vode Dijamant i Esperanza, u Americi osvojile prvo i treće mjesto i u oblaku prašine ostavile poznate svjetske brendove
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
(U ovom tekstu su korišteni fragmenti iz knjige LUKAVI BIZNIS autora Hajrudina Redžovića)
BREAKING NEWS!
Kakva senzacija iz Tešnja!
Mineralna voda Dijamant proizvodiće se u kartonskoj ambalaži i prodavati u restoranima sa michelinovim zvjezdicama? Na kraju naslova je upitnik jer je vijest nevjerovatna. U prvi mah svojim očima nije mogao vjerovati ni Ibro Omerbašić, vlasnik Tešanjskih vrela – firme koja pakuje ovu mineralnu vodu. On je na početku čak pokušao da izbjegne multinacionalnu kompaniju iz Arapskog zaljeva (zbog čega su oni posumnjali da je lud), ali su uprkos svemu i dalje bili neuobičajeno uporni. Brzo je vrag odnio šalu, ali Omerbašićev crv sumnje još uvijek je bio živ:
Ekskluzivna kartonska ambalaža?
Michelinove zvjezdice?
Mala boca mineralne 10 eura?
Čovječe!
Kuhari presudili sami sebi
Ne postoji način da se Michelinove zvjezdice dobiju na lakši način. Uvijek, ali baš uvijek, mora se ići težim putem. Ove prestižne zvjezdice dobivaju oni svjetski restorani koji se ističu svojom vanserijskom originalnošću, vrhunskim kvalitetom i savršenim kulinarskim vještinama. Kako piše portal Wish, ponekad se za sto u restoranima koji su zaslužili michelinove zvjezdice čeka i više od godinu dana. Pravi gurmani prvo rezerviraju sto u prestižnom restoranu, a tek nakon toga avionsku ili neku drugu kartu kako bi objedovali u njemu. Jedan restoran može ukupno imati tri zvjezdice, a o tome odlučuju Michelinovi kušači koji ne najavljuju svoj dolazak, već u tajnosti isprobavaju jela i ocjenjuju sve i do najmanjeg detalja. Restoran se može prijaviti za dolazak inspektora, koji nerijetko dođe i više puta, ali osoblje restorana ne zna o kome se radi jer kušač pritom ništa ne zapisuje, navodi dalje portal Wish. Ovi ekskluzivni restorani otvoreni su obično samo četiri sata dnevno, u vrijeme ručka i večere, a dress code je obavezan.
O popularnosti ovih zvjezdica i njihovoj važnosti govori i činjenica da su neki zbog njih gubili poslove, a bilo je i slučajeva da su kuhari izvršili samoubistvo. Wish na kraju navodi da brojni vlasnici restorana i danas vrše veliki pritisak ne bi li dobili ovu prestižnu zvjezdicu. Restoran Le Jules Verne u Parizu, naprimjer, s ponosom ističe svoju michelinovu zvjezdicu. Nalazi se na Eiffelovom tornju, a do njega vozi poseban lift.
Šest medalja iz Amerike
Priča se zakotrljala samo dan nakon što je Dijamant osvojio zlatnu medalju, čime je treći put u posljednjih osamnaest godina proglašen najboljom na svijetu u kategoriji gaziranih mineralnih voda. Desilo se to 26. februara ove godine u američkom Berkeley Springsu, na 33. Internacionalnom testiranju (degustaciji) mineralnih voda. Stručni žiri činilo je dvanaest sudija, a odluku su donijeli “na bazi okusa, mirisa, osjećaja u ustima i naknadnog okusa”. Srebrenu i bronzanu medalju odnijele su vode sa Novog Zelanda i Italije. Na ovom najprestišnijem festivalu voda u svijetu ove godine je u konkurenciji bilo stotinu voda sa pet kontinenta, računajući sve kategorije. „Dosljednost pobjednika iz godine u godinu sa različitim sudijama potvrđujeizbor“, piše na oficijelnoj web stranici ovog najvećeg svjetskog festivala (takmičenja) mineralnih voda. „To također govori o impresivno visokom kalibru prijavljenih voda“, navodi se.
Pored ove tri zlatne medalje, Tešanjska vrela koja pakuju Dijamant, dva puta su od 2007. godine u SAD-u osvojila bronzanu i jedanput srebrenu medalju. Ukupno šest svjetskih medalja! Ništa, prema tome, nije slučajno.
Ambalaža kakvu nema ni Perrier ni Evian
Neko je sve to mudro pratio, zbrojio dva plus dva i odmah se javio u Tešanjska vrela. Ljudi su se spremili da kontaktiraju Omerbašića na sam dan proglašenja pobjednika u Americi, ali je bio vikend. Tako da je u ponedjeljak iz zainteresirane multinacionalne kompanije iz Arapskog zaljeva stigao prvi mail sa prijedlogom za poslovnu saradnju. Imali su gotov biznis plan. Omerbašić, međutim, nije ni odgovorio na taj mail, jer je – dok ga je čitao – imao osjećaj da mu pričaju bajke: pominju se michelinove zvjezdice, ekskluzivna kartonska ambalaža, milioni boca godišnje, itd… Čim je zatvorio laptop, Ibro je sve zaboravio. Prošao je još jedan dan. Osvanuo je utorak. Onda su Arapi nazvali, što nije uobičajeno. Garant su posumnjali da Bosanac nije normalan kad ne reagira na jedan takav mail. Tješili su sami sebe i ponadali se da se samo radi o lošem internetu. Ibro se prepao, ni sam nije znao zbog čega. Javio se na telefon na kojem je vidio pozivni broj iz arapske zemlje. Njegov sagovornik se predstavio i počeo razgovor na engleskom jeziku, ali mu je lukavi Ibro (koji i engleski dobro govori) predložio da komuniciraju na arapskom, ako želi. Arapu je laknulo: Bosanac ipak nije lud. Omerbašić je sa druge strane slušalice osjetio oduševljenje: u sekundi je kupio čovjeka iz multinacionalne kompanije. Ibrin sagovornik tada je usmeno ponovio ono što je dan ranije pisalo u mailu: plan je da se Dijamant pakuje u ekskluzivnu kartonsku ambalažu kakvu nema ni Perrier ni Evian, da se u prvoj godini proizvede osam miliona boca, da se proizvod distribuira na tri kontinenta (Europa, Azija i Amerika), kao i da se ova voda nađe u ponudi u elitnim svjetskim restoranima koji se ponose michelinovim zvjezdicama.
Arapi: Želimo premium proizvod
Nakon tog telefonskog razgovora Ibro je tražio da ga neko uštine, kako bi bio siguran da ne sanja. Kada je osjetio bol, tek je tada sve procesuirao – ali opet nije pao u zamku da počne maštati. Ostao je priseban. No, kao pravom konzervativnom i hladnom Jarcu u horoskopu, njemu je bio miliji vrabac u ruci nego golub na grani: bio je zadovoljan onim što ima. Zato je na pristojan način odlučio da odbije multinacionalnu kompaniju. (Možda je Arap ipak prerano zaključio da Ibro nije lud?) Napisao im je da njihovi zahtjevi podrazumijevaju radikalnu transformaciju proizvodnje, s obzirom da se radi o pakovanju mineralne vode od potpuno novih materijala. Posebno ulaganje traži proizvodnja specijalnog čepa za bocu, koji je originalan, izvan standarda i dosad neviđen u ovoj industriji. Omerbašić im je napokon objasnio da njihovi zahtjevi traže značajno investiranje u novu tehnologiju i opremu, nadajući se da će odustati i prihvatiti njegovu alternativu: da se Dijamant pakuje u postojeću ambalažu i dizajn, koji je još uvijek moderan.
“Ne. Nema improvizacije. Finansiraćemo sve što treba kako bi dobili premium proizvod”, bio je odgovor iz multinacionalne kompanije. Namjerno ne govorimo ime kompanije, jer se radi o poslovnoj tajni. Smijemo samo reći da je među glavnim vlasnicima jedan od prinčeva Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oni kupuju nogometne klubove kao kifle u pekari.
Izvoz u Veliku Britaniju, Tajland i Arapski zaljev
Šta se sve izdogađalo za mjesec dana, od prvog kontakta?
Razmijenjeno je preko 50 mailova sa obje strane. U prvih petnaest dana Arapi su stigli i da dizajniraju super futuristička pakovanja i ambalažu. Tačno znaju gdje će plasirati prvih osam miliona boca u prvoj godini proizvodnje.
Konačna poslovna ozbiljnost demonstrirana je kada su Tešanjska vrela, na inicijativu Arapa, od brodarske kompanije iz Rijeke dobila zvaničnu kalkulaciju transporta mineralne vode na ovim relacijama: Tešanj-Rijeka-Felixtowe (Velika Britanija), Tešanj-Rijeka-Bangkok (Tajland) i Tešanj-Rijeka-Ujedinjeni Arapski Emirati. Sve izgleda kao gotova stvar.
Priča je, vidimo, stvarna. Ibro je za kratko vrijeme postao svjestan svoje nesvjesti. Sada je ubijeđen da onog goluba na grani može uhvatiti.
Na kraju…
Šta reći, koju poruku poslati?
Karma iz opozicionih dana
Bosna i Hercegovina je u prvih jedanaest mjeseci prošle godine uvezla vode u vrijednosti 210 miliona maraka, čime su srušeni dosadašnji višegodišnji rekordi, pokazuju podaci Uprave za indirektno oporezivanje. Tešanjska vrela će u prvoj godini izvesti osam miliona boca. Jedna boca mineralne vode u Le Jules Verne restoranu sa michelinovim zvjezdicama u Parizu, košta 10 eura. Jesmo li izračunali? Ali, stani malo… Neće se sve boce prodavati po toj cijeni. Ostanimo na zemlji. Treba prvo skočiti pa reći hop.
Ibro Omerbašić je skočio i još uvijek je u letu. Još uvijek nije rekao hop. Ako i padne prilikom doskoka, samo će otresti prašinu sa sebe. Sasvim sigurno neće osjetiti nikakve posljedice. Jer, on nema samo plan B, ima i plan C. Već deset godina jedan je od glavnih agenata za prodaju i izgradnju nekretnina za arapske investitore u Sarajevu. Sa ličnom turističkom ponudom oglašava se na Bookingu i Airbnb-u. U prošlosti je bio i uspješan političar u Parlamentu Federacije BiH, i to kao zastupnik opozicione stranke. Svojevremeno je u Općinskom vijeću Tešanj njegova stranka prvi put poslije rata poslala najveću stranku u opoziciju. I on je tada bio ‘izdajnik’, kao što su ovi sada.
Nakon osvajanja medalje u Americi, Omerbašićeva Tešanjska vrela su prijavljena u gotovo sve moguće inspekcije. Čak i njegova bliska rodbina javno navija da mu crkne krava.
Stiže li ga karma iz opozicionih dana?
Ili je ova zluradost samo naša posla?
(U ovom tekstu su korišteni fragmenti iz knjige LUKAVI BIZNIS, autor je Hajrudin Redžović)
