Izvršni direktor mađarske kompanije Grupe MOL Zsolt Hernádi RTL-u je dao prvi intervju hrvatskim medijima u devet godina. Upravo ovog tjedna hrvatski Ustavni sud odbio je njegovu tužbu.
– O mitu za preuzimanje hrvatske Ine, kazao je kako to nije istina: Ne samo da ja to tvrdim, to smo uspjeli i dokazati, točnije, nitko nije uspio dokazati suprotno.
Proteklih 12 godine niste nigdje putovali, bojali ste se hapšenja ili ipak jeste?
Ne, negdje sam putovao, ali uvijek službeno i uvijek s odgovarajućim papirima. U tome je bilo različitih koraka, ne želim time zamarati ni vas ni gledaoce, to su sve pravne procedure, nužne pravne procedure, no činjenica da se to moglo dogoditi je sama po sebi nedostojna.
Da se može dogoditi da ovakvim pravnim postupkom, na temelju takvih dokaza, na temelju takvih argumenata, čelnik jedne od najvećih kompanija u srednjoj Evropi bude stavljen u takvu situaciju, a da nema nikakvih dokaza, i da ga se zatvori u kavez, ako mogu to tako reći.
Naravno, ja bih danas rekao: ‘Pa Hrvatska je članica Evropske unije. No, oprostite, odluku su ovdje donijeli međunarodni arbitražni sudovi, to je jednoglasna odluka međunarodnih arbitražnih sudova, uključujući i suce koje je delegirala Hrvatska. Jednoglasnom odlukom rekli su da tu nema mita. Pa zašto onda ne mogu putovati?
Zašto nikada sve te argumente, koje i sada ponavljate, a ponavljali ste i proteklih godina, niste došli objasniti hrvatskim sudovima? Govorite o pravosuđu zemlje članice Europske unije.
Naravno zato što nikakav poziv nisam dobio. Dakle, Zsoltu Hernádiju nije uručen nikakav poziv pred hrvatski sud.
A jedan od razloga tomu bio je i taj što je identična istraga provedena i u Mađarskoj, izvršeni su pretresi, izuzeta je dokumentacija te je na temelju toga utvrđeno da se nije dogodilo ono čime me se teretilo u Hrvatskoj.
Nakon toga su, međutim, mađarska pravosudna tijela, na upit hrvatskih pravosudnih tijela, kazala da ne vide zajamčeno načelo jednakog tretmana, što je temeljno pravo u EU, a što su u cijelosti potvrdili međunarodni arbitražni sudovi.
Međunarodni arbitražni sudovi, ne samo da su se izjasnili da nije bilo podmićivanja, nego su kvalificirali i sam postupak u Hrvatskoj, uključujući i tzv. krunskog svjedoka.
Vi tvrdite, vi niste dali mito Ivi Sanaderu?
Ne samo da ja to tvrdim, to smo uspjeli i dokazati, točnije, nitko nije uspio dokazati suprotno. Vjerujemo li jednoj jedinoj osobi? Njegovo ime je Robert Ježić, koji je u ovom slučaju bio donekle pristran, jer je bio u zatvoru kada se sjetio da se ovdje dogodilo nešto poput podmićivanja, a sud poslije nije zanimalo ni u čijem je vlasništvu tvrtka kojoj je plaćeno tih 5 milijuna eura, a što Robert Ježić nikad nije rekao.
A što se potom dogodilo s ovih 5 milijuna eura? Jesmo li ikada razgovarali o ovome? Čiji je interes bio u svemu tome? Jesmo li ikada razgovarali o tome?
To je ono što su istraživali međunarodni sudovi, nisu se libili istražiti i na temelju toga su zaključili da ne postoji sud u civiliziranom svijetu koji bi Roberta Ježića mogao svrstati u pouzdane svjedoke. Na temelju toga, međutim, ako on nije pouzdan svjedok, sve što je rekao ne može se potvrditi u tom obliku. Zsolt Hernádi se nigdje nije pojavio, Zsolta Hernádija nigdje nema, nisu uspjeli pokazati transfere ili bilo što drugo, postoji samo jedna stvar: „To je rekao Robert Ježić“.
Malo se vratimo unatrag, u 2000-te . Tada je INA bila i veća i značajnija firma od MOL-a. Danas 2023. imamo potpuno drugačiju situaciju. Je li vaš plan zaista bio da postanete strateški partner ili ste planski ušli u tu priču kako biste preko INA-e povećali i pojačali MOL?
Godine 2003. mi smo kupili 25 posto Ine. Na potpuno javnom natječaju, za Inu su se natjecali OMV i MOL, a treći igrač, ruska kompanija, Rosnjeft, povukao se usred postupka, ostali smo nas dvoje, pod istim uvjetima, s istim ugovorima, koji su već unaprijed potpisani, jedino pitanje bilo je: tko nudi višu cijenu.
Tako je ušao MOL. Je li kompanija veća ili manja, ja na to mogu samo reći da je Ina bila tvrtka koja je loše funkcionirala i čiji svi pokazatelji su se stalno pogoršavali. Svi njeni pokazatelji kontinuirano su se pogoršavati.
Mi smo Inu preuzeli 2009. Između 2003. i 2009. mi nismo preuzeli Inu. Nismo mi upravljali Inom. Mi smo sjedili tamo, nismo dopustili donošenje određenih odluka koje su bile u našoj nadležnosti, ali inače nismo upravljali Inom.
Inom je upravljala hrvatska država. Inom su upravljali menadžeri koje je postavila hrvatska država. Kad smo je preuzeli 2009., bilo je to zato što je Ina 2008. praktički otišla u stečaj.
Ne radi se o tome tko je bio bolji ili tko nije. U međuvremenu, MOL je 2000. godine kupio Slovnaft, a potom i cjelokupnu Shellovu aktivu u Rumuniji, otišli smo van, išli svuda, a u međuvremenu se u Ini počelo razmišljati o tomu „je li dobro što smo ovo prodali Mađarima, ovih 25%“.
To me pomalo i boljelo, jer su uvijek spominjali Mađare. MOL je inače međunarodna kompanija, ovdje u ovoj lijepoj zgradi gdje se nalazimo, čak 20% zaposlenih nisu Mađari. Ima svakakvih nacionalnosti, a ovdje u zgradi radi i dosta Hrvata. Kad su govorili: prodali smo Mađarima, to je bio najveći problem.
Na to kažem, zar se nisu trebali baviti time da Ina dobro radi? Do 2008. Ina je bankrotirala. Da nismo preuzeli kontrolu nad Inom, ona bi bila likvidirana i raskomadana. Bilo je ljudi koji su bili zainteresirani za to, jer su mogli uzeti dijelove iste.
To je vaše viđenje priče oko INE i MOL-a s druge strane. No ono što smo mogli čuti od premijera Plenkovića prije 7 godina jest da želi otkupiti dionice INA-e od MOL-a. Je li u proteklih 7 godina li bilo ozbiljnih razgovora o tome, jeste li vi osobno ili netko iz MOL-a s ikim razgovarali?
Prije svega moram reći da je Ina sada, dakle od 2009. godine do danas postala jako dobra tvrtka koja izvrsno posluje, na što svi trebamo biti ponosni. Od 2009. do 2022. godine u Inu je uloženo 3,8 milijardi eura, 3,8 milijardi eura. To je puno novca. Ne postoji nijedna druga hrvatska tvrtka u kojoj je bilo takvih ulaganja, a radi se o dobrim ulaganjima.
A to što je gospodin Plenković najavio da želi otkupiti Inu, ja apsolutno razumijem da on želi otkupiti Inu. Ja, pak, kažem da je Ina jako dobra kompanija, Ina je izvrsna kompanija u kojoj mi volimo biti i želimo je dalje razvijati.
Od ovog trenutka lopta nije na našem terenu. Ako netko nešto želi, neka kaže: volio bih to kupiti za ovaj ili onaj iznos. Mi i dalje ne želimo Inu prodati, jer Ina je sastavni dio nas, mi smo zajedno dobri. Ovo je lijepa evropska storija uspjeha.