„Priroda ima uvijek pravo, a pogreške i zablude su uvijek ljudske.“ (Johann Wolfgang von Goethe)
U planiranju korištenja zemljišnog prostora (eng. land), urbani zeleni prostori su otvoreni prostori, rezervirani za parkove i druge zelene površine, uključujući floru, vodene značajke, također nazvane „plavim prostorima“, te druge vrste prirodnog okoliša. Većina urbanih otvorenih prostora su zelene površine, ali povremeno uključuju i druge vrste otvorenih površina. Pejzaž urbanih otvorenih prostora se može kretati od relativno prirodnih pejzaža, preko igrališta, do visoko održavanih okoliša.
Shodno tome, još od najranije povijesti, kroz različite civilizacije i njihov život, što je dokumentirano raznim pisanim dokazima, vrt je iznimno bitan za psiho-fizički razvoj, te napredak pojedinca, ali i cijelog društva.
Vrt nije samo dio privatnog posjeda, namijenjen za odmor, rekreiranje, te uzgajanje biljaka, već je, sve češće i sve više, važan dio vanjskih poslovnih prostora, oplemenjen različitim florističkim kulturama, ukrasnim biljkama, ali i dekoracijsko-arhitektonskim elementima.
U razvijenom svijetu, posebno na zapadu i sjeveru Evrope, Mediteranu, Sjevernoj Americi i Australiji, bitni i mnogobrojni poslovni sastanci, te predavanja, sve češće i sve više, održavaju se upravo u otvorenim ili polu-otvorenim vrtovima.
Više različitih naučno-univerzitetskih istraživanja govori o socio-psihološkim blagodatima vrta, pa čak i o njegovom nadahnuću tokom poslovnih sastanaka.
Ipak, realizirajući idejno rješenje vrta, važno je blagovremeno razmišljati o više komponenata i predispozicija. Prije svega, o klimatološkim i pedološkim komponentama i predispozicijama, vodeći računa o tome – gdje i zašto se koja biljka može uspješno i jednostavno uzgajati?
Osim ukrasnih biljaka, pejzažni arhitekti, sve češće i sve više, koriste i ljekovito, začinsko i aromatično bilje, te pomološke i ampelološke ukrasne sorte, s težnjom da sam vrt primarno izgleda estetski lijepo, ali da istovremeno može imati i svojevrsnu korisnu – jestivu funkciju.
Većina kvalitetno dizajniranih vrtova može obično zadovoljiti higijensko-sanitarnu i dekoracijsko-estetsku funkciju, dok je, bar neformalno, određeni oblik kulturno-prosvjetne funkcije uvijek dobrodošao.
Da bi održivost vrta bila zagarantirana, potrebno je, na vrijeme, voditi brigu o jednostavnosti, ekonomičnosti, skladu, ali i održavanju vrta, te pojedinačnoj zaštiti biljaka.
Osim brojnih prirodnih zakonitosti, kvalitetno dizajniran vrt zahtijeva i umjetničku komponentu, pazeći na decentnost, ali i razigranost oblika, boja i mirisa u samom vrtu.
Razvijeni svijet, sve češće i sve više, s opravdanom osnovanošću i pravom, nameće i reciklažu u samom vrtu, odnosno što je moguće više iskoristivosti prirodnih, odnosno biljnih, te arhitektonskih resursa, koji na zelenoj površini, bar u nekom obliku, već postoje.
N. Penava
