Nedavno sam shvatio da je ono o čemu se razmišlja ujutro dok se tuširamo važnije nego što sam mislio. Znao sam da je to pravo vrijeme za ideje. Sada bih otišao dalje: sada bih rekao da je teško obaviti stvarno dobar posao na nečemu o čemu ne razmišljate pod tušem, piše Paul Graham, prenosi Pit.ba.
Svima koji su radili na teškim problemima vjerovatno je poznat fenomen napornog rada da bi nešto shvatio, neuspjeha, a onda odjednom nađu odgovor kasnije dok rade nešto drugo. Postoji vrsta razmišljanja koju vršite bez pokušaja. Sve sam više uvjeren da ova vrsta razmišljanja nije samo od pomoći u rješavanju teških problema, već je i neophodna. Najzahtjevniji dio je što je možete kontrolisati samo indirektno.
Mislim da većina ljudi u svakom trenutku ima na umu jednu vrhunsku ideju. To je ideja prema kojoj će njihove misli odlutati kada im bude dozvoljeno da slobodno lutaju. I ova ideja će na taj način imati tendenciju da izvuče svu korist od tog tipa razmišljanja, dok je drugi besposlen. Što znači da je katastrofa dopustiti da pogrešna ideja postane glavna u vašem umu.
Ono što mi je ovo učinilo jasnim bila je ideja koju ne želim da bude glavna u svom umu tokom dva duga dijela.
Primijetio sam da su startapovi radili mnogo manje posla dok su prikupljali novac, ali tek kada smo sami prikupili novac sam shvatio zašto. Problem nije u stvarnom vremenu koje je potrebno za susret sa investitorima. Problem je u tome što kada počnete da prikupljate novac, prikupljanje novca postaje glavna ideja u vašem umu. To postaje ono o čemu razmišljate kada se ujutro tuširate. A to znači da druga pitanja nisu.
Mrzio sam prikupljanje novca dok sam vodio Viaweb, ali sam zaboravio zašto sam to toliko mrzio. Kad smo skupili novac za Y Combinator, sjetio sam se. Zato što će vjerovatno novčana pitanja postati glavna ideja u vašem umu.
Razlog je taj što moraju biti. Teško je doći do novca. To nije nešto što se podrazumjeva. To se neće dogoditi ako ne dozvolite da to postane stvar o kojoj razmišljate pod tušem. A onda ćete malo napredovati u bilo čemu drugom na čemu biste radije radili.
(Čujem slične pritužbe od prijatelja koji su profesori. Čini se da su profesori danas postali profesionalni prikupljači sredstava koji malo istražuju sa strane. Možda je vrijeme da se to popravi.)
Razlog zašto me je ovo tako snažno pogodilo je taj što sam većinu prethodnih 10 godina mogao razmišljati o onome što sam želio. Dakle, kontrast kada nisam mogao je bio oštar. Ali ne mislim da je ovaj problem jedinstven samo za mene, jer skoro svaki startup koji sam vidio stane kada počnu prikupljati novac — ili razgovarati sa akviziterima.
Ne možete direktno kontrolisati kuda vam se misli kreću. Ako ih kontrolišete, oni ne lutaju. Ali možete ih kontrolisati indirektno, kontrolirajući situacije u koje se dopuštate. To je bila lekcija za mene: pazite šta dopuštate da postane kritično za vas. Pokušajte se dovesti u situacije u kojima su najhitniji problemi oni o kojima želite razmišljati.
Nemate potpunu kontrolu, naravno. Hitan slučaj bi mogao izbaciti druge misli iz vaše glave. Ali, osim u hitnim slučajevima, imate dobar dio indirektne kontrole nad onim što postaje glavna ideja u vašem umu. Otkrio sam da postoje dvije vrste misli koje posebno vrijedi izbjegavati — misli poput Nilskog smuđa na način na koji potiču zanimljivije ideje. Jedno sam već spomenuo: misli o novcu.
Dobijanje novca je gotovo po definiciji odvod pažnje. Drugo su sporovi. I oni su uključeni na pogrešan način: imaju isti oblik nalik na čičak kao i istinski zanimljive ideje, ali bez suštine. Zato izbjegavajte sporove ako želite da obavite pravi posao.
Čak je i Newton upao u ovu zamku. Nakon što je objavio svoju teoriju boja 1672. godine, našao se godinama ometan sporovima, konačno zaključivši da je jedino rješenje da prestane s objavljivanjem:
– Vidim da sam postao rob filozofije, ali ako se oslobodim posla gospodina Linusa, odlučno ću se zauvijek zalagati za to, osim onoga što radim za svoje privatno zadovoljstvo ili dopustim da izađe iz mog mozga. Jer vidim da čovjek ili mora odlučiti da ne objavi ništa novo ili da postane rob da to brani.
Linus i njegovi učenici u Liježu bili su među upornijim kritičarima. Čini se da Newtonov biograf Westfall osjeća da je pretjerao:
– Podsjetimo da se u vrijeme kada je pisao, Newtonovo “ropstvo” sastojalo od pet odgovora Liegeu, ukupno četrnaest štampanih stranica, tokom godine.
Ja sam više simpatizer Newtona. Problem nije bio u 14 stranica, već u bolu što se ova glupa kontroverza stalno iznova predstavlja kao glavna ideja u umu koji je samo želio razmišljati o drugim stvarima.
Ispostavlja se da okretanje drugog obraza ima sebične prednosti. Neko ko vas povrijedi, povrijedi vas dvaput: prvo samom povredom, a drugo time što vam oduzme vrijeme posle razmišljanja o tome. Ako naučite da ignorišete povrede, možete barem izbjeći to drugo.
Shvatio sam da mogu nekoliko da potisnem razmišljnje o lošim stvarima koje su mi ljudi uradili govoreći sebi: ovo ne zaslužuje mjesto u mojoj glavi. Uvijek mi je drago otkriti da sam zaboravio detalje sporova, jer to znači da nisam razmišljao o njima. Moja žena misli da više opraštam od nje, ali moji motivi su čisto sebični.
Pretpostavljam da mnogi ljudi nisu sigurni koja im je glavna ideja u bilo kojem trenutku. Često se varam u vezi toga. Sklon sam da mislim da je to ideja da bih želio da budem najbolji, a ne onaj koji jeste. Ali to je lako shvatiti: samo se istuširajte. Na koju temu vam se stalno vraćaju misli? Ako to nije ono o čemu želite da razmišljate, možda biste željeli nešto da promjenite.
