Tokom zadnjih 50 godina, četiri velika talasa dugova sručila su se na svijet, a nakon tri talasa uslijedile su teške ekonomske krize koje su trajale godinama. Je li još jedna pred nama?
Južna Amerika pretrpjela je izgubljenu deceniju tokom 1980-ih, Azija je bila pogođena oštrim padom zbog dužničke krize tokom 1990-ih, a globalna finansijska kriza 2008. potresla je cijeli svijet.
Četvrti talas dužničke kriza mogao bi biti posljedica pandemije koronavirusa, tokom koje su vlade širom svijeta odbacile pravila zaduživanja kako bi podržala domaćinstva i preduzeća.
Problem visoke zaduženosti kasnije se ublažio kako se svjetska ekonomija oporavljala od posljedice pandemije, no problemi sad dolaze na vidjelo, piše tportal.
Međunarodni monetarni fond (MMF) vjeruje da će globalni javni dug do kraja desetljeća porasti na iznos jednak globalnom bruto domaćem proizvodu. Godine 2005. javni dug svijeta iznosio je 20 posto globalnog BDP-a.
Ukupan dug, uključujući zaduživanje vlada, domaćinstava i preduzeća, sada iznosi 307 biliona dolara i u prvih šest mjeseci ove godine povećao se za deset biliona dolara. Četvrtinu novog duga preuzele su najrazvijene zemlje poput SAD-a i Velike Britanije.
Istovremeno, globalni rast usporava, što znači da zemlje ne mogu računati na povećanje BDP-a kako bi olakšale otplatu dugova i smanjile njihov udio u BDP-u.
Emre Tiftik, direktor u Međunarodnom institutu za finasije kaže za britanski Telegraph kako su zemlje postale ovisne o zaduživanju te da se svi modeli rasta zapravo temelje na uzimanju novog duga.
Više kamatne stope povećale su troškove servisiranja duga, budući da neki i dalje pozajmljuju ogromne iznose kako bi pokrili razliku između poreznih prihoda i javne potrošnje, što uznemirava i bankare i ekonomiste.
Jamie Dimon, izvršni direktor JP Morgana, jedne od najvećih banaka na svijetu, upozorio je prošle sedmice da je zaduživanje širom svijeta previsoko.
– Gledam finansijsku situaciju i fiskalno trošenje, veće je nego ikad, s najvišim nivoima državnog duga koje smo ikad imali. I postoji taj osjećaj nadmoćnosti da centralne banke i vlade mogu upravljati svim tim stvarima, ali treba biti oprezan – rekao je Dimon.
Slabije razvijene zemlje koje su isključene s međunarodnih tržišta kapitala već su na rubu kolapsa zbog visokih dugova. Svjetska banka je tokom i nakon pandemije svrstala je u skupinu jako rizičnih čak 73 zemlje, od kojih su samo Mongolija i Uzbekistan ovog mjeseca uspjeli dogovori refinasiranje dugova.
U nekim afričkim zemljama više od 50 posto državnih prihoda odlazi na otplatu kamata po inozemnim i domaćim dugovima.
Opsesija zaduživanjem ima cijenu. Za razvijene ekonomije, ta cijena je slabiji rast i manje novca za finansiranje javnih usluga jer sve više novca poreznih obveznika odlazi na otplatu dugova.
Primjer Velike Britanije je najbolji. U novembru 2020. godine, troškovi kamata na dug u ovoj i idućoj godini procjenjivali su se na 25 milijardi funti.
Sadašnja procjena govori da će na otplatu kamata otići čak 94 milijarde funti, što znači da će troškovi otplate kamata iznositi 4,5 posto BDP-a što je veći trošak nego za trajanja i nakon Drugog svjetskog rata. Procjena je da će troškovi kamata na dug Velike Britanije ove godine premašiti cijeli budžet za obrazovanje.
Situacija nije ništa bolja u Evropskoj uniji pred kojom su kolosalni demografski izazovi, borba s padajućom produktivnošću i sve teže privlačenje investicija. Rizik je, prema ekonomistima, da nas čeka izgubljeno desetljeće jer smo prvu polovicu 2020-tih praktički izgubili, a sad je pitanje hoćemo li izgubiti i drugu.
