Bosna i Hercegovina i Srbija sve snažnije ulaze u proces zelene tranzicije, ali bez ključnog elementa koji određuje njen stvarni domet – pouzdanih i provjerljivih podataka. Bez jasnih informacija o tome šta kompanije i institucije konkretno rade na zaštiti okoliša, zelena agenda lako može ostati više narativ nego stvarna promjena.
„Zelena tranzicija nije samo pitanje novih projekata i investicija. Ključno je da postoje pouzdani podaci koji pokazuju šta se zaista mijenja u ekonomiji,“ poručio je prof. dr. Dragan Đuričin s Ekonomskog fakulteta u Beogradu, uvodničar na XXII Međunarodnom forumu o korporativnom upravljanju u Dubrovniku, koji organizuje konsultantska kuća Revicon.
Prema njegovim riječima, ekonomije ove dvije države nalaze se u osjetljivoj fazi razvoja, u trenutku kada EU redefiniše pravila konkurentnosti i održivosti. „Ekonomije regiona moraju istovremeno čuvati stabilnost i provesti duboke promjene,“ istakao je.
Istovremeno, zemlje regiona pokušavaju zadržati ekonomski rast dok prilagođavaju privrede novim evropskim standardima. Taj proces odvija se u složenim okolnostima, uz energetsku neizvjesnost, političke izazove i sve snažniju konkurenciju na izvoznim tržištima.
„Problem je što se pravila igre mijenjaju dok se mi još uvijek prilagođavamo starim modelima razvoja,“ upozorio je Đuričin, dodajući da su očekivanja EU prema zemljama kandidatima sve veća.
U javnosti se zelena tranzicija često svodi na pitanje obnovljivih izvora energije, ali Đuričin naglašava da je riječ o mnogo širem procesu. „Ne mijenja se samo izvor energije. Mijenja se način proizvodnje, način ulaganja, upravljanje resursima i odgovornost kompanija prema društvu i okolišu,“ rekao je.
Razmjere tog izazova pokazuju i globalne procjene. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, za ostvarenje klimatskih ciljeva do 2050. godine potrebno je više od 4,5 triliona dolara godišnjih ulaganja u čistu energiju. „Za ekonomije koje zavise od stranih investicija to je posebno osjetljivo pitanje, jer investitori danas mnogo pažljivije gledaju kako kompanije upravljaju održivošću,“ naglasio je.
U takvom okruženju podaci postaju faktor povjerenja. „Danas nije dovoljno reći da je projekat zelen. Potrebno je dokazati rezultate kroz mjerljive pokazatelje kao što su emisije, potrošnja resursa i društveni uticaj poslovanja,“ rekao je Đuričin.
Upozorio je i na sve prisutniji fenomen tzv. greenwashinga. „Sve češće imamo situaciju da komunikacija postaje zelenija od stvarnih rezultata. Kada se to dogodi, povjerenje javnosti i investitora u koncept održivosti počinje slabiti,“ rekao je.
Zbog toga, kako je naveo, sve veću važnost dobija izvještavanje o održivosti i provjera objavljenih podataka. „Kompanije će morati javno pokazati kakav je njihov stvarni uticaj na okoliš i društvo, a ti podaci moraju biti provjerljivi,“ istakao je.
U narednim godinama evropski standardi održivosti postat će obavezni za sve veći broj kompanija u regionu, što će dodatno povećati potrebu za stručnjacima koji mogu analizirati i provjeravati te podatke.
„Održivost ne smije ostati samo administrativna obaveza ili komunikacijska strategija,“ zaključio je Đuričin. „Bez jasnih pravila, transparentnih podataka i njihove nezavisne provjere postoji rizik da zelena tranzicija ostane ambiciozna ideja, ali ne i stvarna ekonomska promjena.“