Koliko god puta se vozimo javnim prijevozom, autobusnim linijama ili tramvajima, rijetko kada imamo pozitivno mišljenje o izgledu interijera.
Zašto je tako? Zašto svaki uzorak na tkanini autobusa i tramvaja izgledao kao da je pijanac pokušao nešto nacrtati?
BBC ima odgovor koji je istovremeno nevjerovatno kompliciran.
Tkanina u javnom prijevozu mora biti jako izdržljiva. Na kraju krajeva, svakim sjedalom prođe stotine stražnjica svakodnevno. Mora izdržati nekoliko godina upotrebe, biti jednostavna za održavanje i jako dobro skrivati prljavštinu.
Možda i najvažnije je da mora biti sigurna tkanina, posebno što se tiče otpornosti na paljenje. Najpopularnija tkanina je moquette, mješavina posebno tkane vune.
“Vuna je prirodno otporna na vatru, a moquette je otpornija od standardno tkane vune”, rekla je Harriet Wallace-Jones za BBC.
Tako tkana vuna otporna je na mrlje, a jako dobro skriva sitne čestice prašine koje uđu u nju. Raznorazni premazi dodatno pomažu otpornosti na vatru i olakšavaju čišćenje.
Dizajn uzorka je jedna sasvim druga priča. Na običnom sastanku o izgledu sjedala nalaze se predstavnici proizvođača sjedala, proizvođača vozila, dizajneri i predstavnici transportne kompanije. Toliko ljudi se teško može dogovoriti oko bilo čega, pa se proces odlučivanja o uzroku može razvući na dvije godine priča James Newton, šef prodaje transportnim kompanijama u Camira Fabrics.
Uzevši u obzir da je samo za dizajn potrebno po dvije godine, da je za proizvodnju vozila potrebno još toliko, lako je zaključiti da je nešto što je bilo moderno prije par godina danas savršeno ružno.
Jedan od razloga može biti i dosada. Prosječni stanovnik velikog grada barem dva puta svakog dana u životu vidi uzorak na sjedalima javnog transporta. Nakon nekog vremena jednostavno dosadi gledati jedan te isti uzorak svakog dana.