Za razliku od Hercegovine, Bosna još nema istinske akademske stručnjake za urbanu agrikulturu. Ovaj oblik agrikulture nije puka zapadna novotarija, već višestruka i dugoročna korist za zajednicu. Naprotiv, urbana agrikultura je neizostavan dio modernog, odgovornog i održivog življenja.
Urbana agrikultura, ilustrativna fotografija
„Ujedinjeni narodi razlikuju 40-ak oblika gradske poljoprivrede: od vrtlarstva – uzgoja povrća i voća do akvakulture – uzgoja ribe, od malih vrtova, za potrebe jednog domaćinstva, do većih namijenjenih proizvodnji za prodaju na tržištu, uključujući tu i uzgoj raznih vrsta stoke – od peradi, zečeva i koza do uzgoja puževa, dudova svilca i pčela. Ta poljoprivreda, odvija se na najrazličitijim mjestima u gradu: u malim kućnim vrtovima ili slobodnim prostorima, između velikih stambenih zgrada, na ravnim krovovima zgrada, na prozorskim daskama, balkonima, podrumima, uz ceste, željezničke pruge, ispod vodova visokog napona, u školskim dvorištima, kao i u sklopu bolnica i zatvora“, priča dr. sc. Ivica Kisić, redovni univerzitetski profesor u trajnom zvanju, prodekan za nastavu Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedan od iznimno rijetkih istinskih akademskih stručnjaka za urbanu agrikulturu u jugoistočnoj Evropi.
Urbana agrikultura je i model, koji se odnosi na uzgajanje, preradu i distribuciju hrane u samom gradu ili neposrednoj blizini naseljenih mjesta, a uključuje i agro-šumarstvo, te hortikulturu.
Urbana agrikultura najčešće slijedi ekološka načela proizvodnje hrane, pa iako u svom dvorištu, okućnici, na balkonu, krovu, zidu ili čak u unutrašnjem prostoru.
Osnovna osobina urbane agrikulture je lokalna proizvodnja hrane, za lokalnu upotrebu. To je koncept, koji osigurava upošljavanje stanovništva, kultivaciju gradskih i prigradskih površina, više hrane, zdraviju ishranu, povećanje ekonomske moći grada i njegovih stanovnika, te jače veze među stanovništvom.
Najčešći način proizvodnje u urbanoj agrikulturi je tzv. biointenzivna metoda, kojom se, na ograničenim površinama, proizvode znatne količine ekološke hrane.
Umjesto narodnog pojma „zdrava hrana“, nauka često koristi termine „funkcionalna“ ili „pametna“ hrana. Odnose se na nekontaminiranu, mikrobiološki testiranu i ispravnu hranu, koja nema loše posljedice na zdravlje konzumenta. Naprotiv, takva hrana može biti blagodat ljudskom i životinjskom organizmu, a tu svakako spada ekološka hrana s pripadajućim ekološkim certifikatom, koja nije hemijski tretirana.
„Gradsku poljoprivredu možemo promatrati kroz nekoliko uloga: od prostorne, okolišne, socijalno-zdravstvene, odgojno-obrazovne, te gospodarske. Zanimljivo je to da mlađi urbani poljoprivrednici najviše naglašavaju fizičku rekreaciju, kao razlog bavljenja gradskom poljoprivredom, a stariji vrtlari najviše spominju psihičku rekreaciju. Kažu – žele se odmoriti od televizije. Općenito, ljudi koji borave u vrtu puno su više ekološki osviješteni, te su pozitivnijih stavova i pogleda, u odnosu na ljude koji provode većinu dana u zatvorenom prostoru“, objašnjava prof. dr. sc. Kisić.
Urbana agrikultura je dinamičan koncept, koji se sastoji od različitih sredstava za poboljšanje uvjeta života – od proizvodnje i prerade, za vlastite potrebe, do komercijalne agrikulture.
Odvija na različitim mjestima i pod različitim društveno-ekonomskim uvjetima. Može doprinijeti društvenim, ekološkim i ekonomskim ciljevima održivog urbanog razvoja. Njena raznolikost je jedna od njenih glavnih karakteristika, pa se može prilagoditi urbanim sredinama i potrebama različitih učesnika. Ipak, primjerena politika i propisi su potrebni, da bi se poboljšala mogućnost urbane agrikulture u gradovima, te smanjili njeni potencijalni rizici.
„U ovisnosti od države do države, naglašene su pojedine uloge gradske poljoprivrede. U bogatijim državama više se naglašavaju odgojno-obrazovne, prostorne i okolišne uloge. U slabije razvijenim državama više je naglašena gospodarska uloga, budući da se na ovaj način popunjava kućni budžet – manje novaca se troši za hranu. U slabije razvijenim državama vrlo često su umirovljenici ti koji održavaju gradske vrtove, pa na ovaj način, pored svoje mirovine, još malo novaca indirektno unesu u kućni budžet“, pojašnjava redovni profesor Kisić.
Urbana agrikultura je važan dio koncepta lokalizacije hrane i potreban dio modela održivih gradova, pa zbog toga zanimanje za njom raste u svim dijelovima svijeta.
Njom se obavlja i produktivna reciklaža ekološkog smeća u gradovima, te skraćuje prijevoz, između mjesta proizvodnje hrane i mjesta njene potrošnje, uz istovremeno smanjenje troškova, ali i emisije štetnih plinova. Osim toga, podiže se razina ekonomskih aktivnosti u gradovima, te stvaraju nova radna mjesta – kupovinom lokalne hrane, novac se reinvestira u lokalnu ekonomiju, a ozelenjavanjem gradskih površina, različitim biljnim usjevima, smanjuje se efekt već ispuštenog ugljen-dioksida.
„Neosporno je to da će se budući razvoj na planetu promatrati kao vrijeme prije pojave bolesti COVID-19 i vrijeme poslije. I prije pojave oboljenja COVID-19, ukazivalo se na potrebu preobrazbe gradskih sredina u samodostatne, gospodarski, društveno i ekološki održive sustave. U budućnosti će se, sve više, cijeniti lokalno uzgojeni poljoprivredni proizvodi i lanci kratke opskrbe, tj. mogućnost kupovine direktno od proizvođača ili što brže dostave poljoprivrednih proizvoda od proizvođača do potrošača. U cijelom tom sustavu, gradska poljoprivreda će sigurno pronaći svoje mjesto pod suncem“, uvjerljiv je prof. dr. sc. Kisić.
Gradska poljoprivreda, knjiga prof. dr. sc. Ivice Kisića, u izdanju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2018. godine
Redovni univerzitetski profesor u trajnom zvanju Ivica Kisić je autor knjige Gradska poljoprivreda, u izdanju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2018. godine. To je još jedina adekvatna stručna literatura o urbanoj agrikulturi na lokalnim jezicima u Bosni i Hercegovini, te susjednim zemljama.
Kako se pravilno i uravnoteženo hraniti urbanim biljkama tokom pandemije?
„Svi sastojci hrane imaju neku ulogu u organizmu. Zato nije svejedno to da li 100 kcal (kilokalorija, op. a.) potiče iz nutritivno bogate ili nutritivno siromašne hrane. Nutritivno bogata hrana će nam pružiti mnogo zaštitnih materija, kao što su vitamini, minerali, pigmenti, antimikrobni sastojci itd.“, priča dr. sc. Marizela Šabanović, docentica Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, zasigurno vodeća nutricionistica u Bosni i Hercegovini, kojoj nije bio dovoljan samo akademski i pedagoški angažman, već piše i svoj posjećeni nutricionistički blog nutricionizam.ba.
Doc. dr. sc. Marizela Šabanović, nutricionistica: “Svi sastojci hrane imaju neku ulogu u organizmu”
„S obzirom na to da je imuni sistem složen, nedvojbeno je to da većina upravo tih mikronutrijenata iz hrane može pomoći u jačanju i očuvanju naše odbrane. Praktično je jako teško izdvojiti koji od njih ima veći utjecaj, ali treba posebno spomenuti: vitamin C, vitamin D, vitamin A, vitamin B6, B12, folat, te minerale – cink, željezo, bakar i selen“, objašnjava doc. dr. sc. Šabanović.
Pored vitamina i minerala, posebno su važni pigmenti iz skupine polifenola, koji se nalaze u voću i povrću u vidu različitih boja, djelujući kao antioksidansi. Upravo zbog toga, postoji saznanje da boje štite ljudsko tijelo i preporučuju se u svakodnevnoj prehrani.
„Antimikrobni i antivirusni sastojci iz hrane se bore protiv patogena, koji se nalaze oko nas i dospijevaju u naš probavni sistem ili ih udahnemo. Prirodne antimikrobne tvari su posebno izražene kod začina, kao što je: alicin u bijelom luku, kapsaicin u ljutim paprikama, piperin u biberu, cimet-aldehid u cimetu, eugenol u karanfilićima, karvakrol u origanu, timol u majčinoj dušici, alil-izotiocijanat u gorušici, oleuropein u maslinovom ulju, katehini u zelenom čaju itd. Upravo, zato se i tokom pandemije koronavirusa preporučuje u prehranu uvrstiti karanfilić, origano, cimet, biber, i crveni i bijeli luk, bosiljak, eterična ulja timola i karvakrola, kurkuma, vrtni čubar i dr. Zanimljivo je to da koncentracija igra jako bitnu ulogu, što govori u prilog tome da je potrebno ove tvari kontinuirano imati u svojoj prehrani, a ne samo nekoliko dana“, pojašnjava docentica Šabanović.
Omega-3-masne kiseline se bore s upalama i, samim time, posredno pomažu da se naš imuni sistem suprotstavi djelovanju sredine.
Omega-3-masne kiseline se nalaze u orašastim plodovima, lanenom sjemenu, maslinovom ulju itd.
„Kvalitetan unos proteina se također povezuje s imunitetom. Jelovnik koji je siromašan esencijalnim aminokiselinama, što se dešava kod nestručno provedene vegetarijanske dijete ili osoba koje ne vole meso, može imati za rezultat slabiju otpornost prema bolestima“, savjetuje doc. dr. sc. Šabanović.
Jagoda (lat. Fragaria sp.) kao dio urbane agrikulture
Urbana agrikultura se temelji na funkcionalnoj i pametnoj hrani, pa i tokom pandemije. Više pojedinosti o pravilnoj i uravnoteženoj ishrani, tokom pandemije, može se pročitati na blogu doc. dr. sc. Marizele Šabanović putem http://nutricionizam.ba/sta-kupiti-od-hrane-za-izolaciju.
Od poslovnog čovjeka do urbanog zemljoradnika
„Regenerativna agrikultura, posebno kao dio urbane agrikulture, je nešto što kod nas još nije zaživjelo, iako zahtijeva malo ulaganja u postavku. Ako se postavi na pravi način – investicija se vrlo brzo vraća“, priča Haris Kreso, dipl. ekonomist, vlasnik vinoteke u centru Sarajeva, ali od nedavno i vrtlar.
Haris Kreso u svom regenerativnom vrtu
„Naš vrt je baziran na tome da uopšte nismo ništa prekopavali, već smo kupili kompost ili humus i od njega smo formirali lijehe, odnosno gredice, na zemlji. Dakle, samo civare i grablje… Onda nam je cilj bio da to bude ekološki samoodrživo i da naravno bude maksimalno ekološko, odnosno organsko. To ćemo postići diverzifikacijom, tako što ćemo uz salate npr. saditi cvijet dragoljub, koji godi salati i tjera određene štetočine ili npr. mrkvu i luk ćemo uvijek sijati jedno s drugim, jer isto tako gode jedno drugome. To je smisao regenerativne agrikulture“, objašnjava Kreso.
Osim toga, pozitivna stvar regenerativne agrikulture je i to da se ne mora gotovo ništa prekopavati svake godine, jer je humus, sam po sebi, prilično rastresit, te se neće previše zbijati.
„Treća stvar je to što ne morate čekati obnavljanje hranjivosti tla svake godine. Već mi sad kad uberemo rotkvice, možemo u tu lijehu posijati npr. zimsku salatu. Dakle, maksimalna iskoristivost kapaciteta“, zaključuje Haris Kreso.
A da urbana agrikultura ima i svoju egzotičnu crtu svjedoči uzgoj jestivih gljiva na plodnom supstratu od iskorištene kuhane kafe. To ima i svoju estetsku vrijednost, nalik saksijskom sobnom cvijeću.
Međutim, dok se razvijeni svijet može pohvaliti i uzgojem pojedinih domaćih životinja u urbanim sredinama, kao dijelom urbane poljoprivrede, lokalna zakonska uređenost u Bosni i Hercegovini još npr. malu urbanu pčelu jednako tretira kao veliku ruralnu kravu. Naime, niti jedna ni druga još nemaju službenu dozvolu za svoj boravak u gradu.
Regenerativni vrt Harisa Krese
Nihad Penava
* Članak je realiziran u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), Centra za promociju civilnog društva (CPCD) i bloga Frutta da Penava iz Sarajeva, kao dio projekta informiranja i obrazovanja o urbanoj agrikulturi.
