Džejmsa Vajnera je teško pogodilo to što ga je koncern “Džonson i Džonson“ ostavio na cjedilu. Prije toga je Vajnerova kompanija zarađivala milione na osnovu porudžbina koncerna.
Sredinom devedesetih je Džonson i Džonson odlučio da smanji troškove poslovanja pa je proizvodnju medicinske zaštitne opreme i odjeće premjestio u Aziju. Vajner je tad morao da otpusti 250 radnika. Njegova fabrika u Masačusetsu se ispraznila. Za jedan privredni magazin on kaže da se sjeća kako se cijeli posao preko noći pretvorio u dim.
Ovo nije bio usamljen slučaj. Američke kompanije su decenijama premještale proizvodnju u inostranstvo. Neki su tražili jeftinije materijale, najčešće je razlog bio jeftina radna snaga. Globalizacija je smanjivala cijene, povećavala marže, i donijela je brojnim firmama milijarde profita. Žestoka tržišna utakmica je prisiljavala lance snabdijevanja da povećaju svoju efikasnost.
Do koje mjere je ta konstrukcija bila ranjiva pokazala je pandemija. Brz oporavak američke privrede može da torpedira uspon brojnih kompanija. Na sve strane nedostaju sirovine i snabdijevači, polufabrikati izostaju, poluprovodnika nema nikako. Korona pokazuje granice pritiska za optimizaciju, piše DW.
Manje firme su posebno pogođene
Za manje i srednje američke firme koje nemaju moć određivanja cijena i kupovnu moć prekinuti lanci snabdijevanja predstavljaju sve veći poslovni rizik. Kada neke robe i usluge ima sve manje – rastu cijene. Troškovi proizvodnje su porasli u oktobru za 8,6 procenata, što je najveći skok od početka vođenja statistika u 2010.
Čak i koncerni stenju pritisnuti ovakvim poteškoćama koje bi prema procjenama mogle trajati do 2024. Jedan od vodećih svjetskih proizvođača pametnih telefona, Apple, u trećem kvartalu ove godine ima promet manji za šest milijardi dolara. Jedna od vodećih firmi za proizvodnju sportskih artikala “Nike” javila je da ima probleme sa proizvodnjom u Vijetnamu, zbog čega će do kraja godine biti proizvedeno 160 miliona pari obuće manje nego što je planirano. Slično je i sa nekim drugim velikim kompanijama čije akcije zbog toga gube na vrijednosti.
Brojne američke firme sada premještaju proizvodnju nazad u SAD. “Reshoring” je naziv tog trenda koji se pojavio još prije pandemije. 2019., kada se rasplamsao trgovinski spor Sjedinjenih Američkih Država i Kine, američki preduzetnici su planirali da smanje svoju zavisnost od uvoza iz Azije. Danas su zbog povećane tražnje jednostavno na to prisiljeni.
Ogromne investicije velikih kompanija
Intel je još u martu najavio da će u gradnju dva velika proizvodna pogona za poluprovodnike u Arizoni investirati 20 milijardi dolara. Dženeral motors premešta svoju proizvodnju baterija za automobile nazad u Mičigen, gdje treba da nastane inovativni centar za litijumske produkte.
I američki džin u metalurškoj branši US stil se zbog izuzetno visokih cijena čelika odlučio da tri milijarde dolara ne uloži u nove proizvodne pogone u inostranstvu već u Alabami ili Arkanzasu. I koncerni kao što je proizvođač naoružanja Lokhid ili mješoviti koncern Džsymbolbild16981534eneral ilektrik, jednako kao i proizvođač opreme za laboratorije Termo Fišer planiraju povratak u zavičaj.
Prema podacima inicijative Reshoring, organizacije koja je posvećena jačanju američke privrede, preko 1.800 američkih preduzeća planiraju potpuno ili djelimično premeštanje proizvodnje nazad u zemlju. Do kraja godine na taj način bi trebalo da nastanu 220.000 novih radnih mjesta, kao nikada do sada. Prije 11 godina taj broj je iznosio jedva 6.000 radnih mjesta godišnje. Prije svega u branšama kao što su proizvodnja čipova, baterija za električne automobile, lične zaštitne opreme, lijekova i retkih metala, snabdijevački lanci su izuzetno pogođeni, pa se u tim oblastima radna mjesta vraćaju u SAD.
Bijela kuća odavno posmatra prekidanje lanaca snabdijevanja kao rizik za nacionalnu bezbjednost. Predsjednik Džo Bajden je još u februaru dao nalog da se ispita stabilnost lanaca snabdijevanja u centralnim branšama. A njegov paket za poboljšanje infrastrukture, koji bi trebalo da pomogne domaćoj ekonomiji, prije nekoliko dana odobren je i u Kongresu.
Regrutovanje nove radne snage kao problem
Stručnjak za “rišoring” Heri Mozer smatra da su napori Bajdenove administracije doduše ispravni ali nedovoljni i previše površni da bi podstakli domaću proizvodnju.
“Naši troškovi proizvodnje su 15 odsto veći nego u Njemačkoj, a 40 odsto veći u odnosu na Kinu”, kaže on. Mozer je 22 godine bio šef preduzeća za proizvodnju alata. Ovaj pedesettrogodišnjak smatra da bi održivu prednost u tržišnoj utakmici donijelo smanjenje opterećenja privrede, na primjer, putem smanjenja poreza i dugoročnim investicijama u stručno obrazovanje radne snage.
“Ako ne rešimo temeljne probleme, nećemo stvarati dovoljno elektronskih proizvoda u koje ćemo ugrađivati subvencionisane čipove i baterije”, kaže on. Dodaje da ipak smatra da će trend vraćanja proizvodnje u SAD potrajati. To bi prema njemu bio enormni poticaj američkoj ekonomiji. Prema proračunima vašingtonskog Instituta za ekonomsku politiku, jedno radno mjesto u prerađivačkoj industriji stvara dodatnih pet radnih mjesta.
Ipak, brojna preduzeća će imati probleme da pronađu saradnike. Od prošlog proljeća Amerikanci masovno napuštaju svoje firme jer žele da rade nešto drugo. Mnogi od njih zbog toga ne žele da prihvate svaki posao, naročito ne onaj na pokretnoj traci. U septembru su otkaz dali 4,4 miliona Amerikanaca, što je rekord za jedan mjesec. “Velika rezignacija“ se zove taj trend, koji obuhvata cijelu zemlju.
Džejms Vajner se ne uklapa u trend. On je, zahvaljujući milionskim subvencijama za proizvodnju zaštitnih medicinskih maski, uspio da vrati proizvodnju u zemlju. Njegova firma će uskoro zapošljavati 300 radnika, 50 više nego devedesetih. Materijal za proizvodnju potiče isključivo od domaćih proizvođača. ”
Naš lanac snabdijevanja više neće prelaziti ni jednu granicu“, obećava on.
