Svi znamo šta je VC-25A (uskoro VC-25B), poznatiji kao Air Force One. Boeing 747, koji je proizveden u dva komada i sa kojim leti predsjednik ili dopredsjednik SAD-a.
SAD ima i niz drugih aviona u floti za prevoz VIP osoba: 8 komada Boeing C-32A (na platformi 757) i 2 komada Boeinga C40 Clipper (na platformi B737NG), te 5 Gulfstream G550.
Vladine agencije, naročito CIA i vojska SAD-a imaju još niz aviona za prevoz svojih uglednika i operativaca.
No, manje je poznato da SAD imaju svoje avione za sudnji dan (Doomsday), kojih ima čak četiri. I ovi avioni su rađeni na platformi Boeinga 747-200, te nose oznaku E-4B Nightwatch.
Avioni su dizajnirani da prežive nuklearni napad i služe kao komandni centar u slučaju nuklearnog rata, ali i za druge katastrofe (uragani, potresi, udar meteora).
U mirnodopsko vrijeme avion služi upravo kao komandni centar u slučaju najvećih elementarnih nepogoda (potresi, uragani) kada se koristi vojska za sanaciju posljedica, ali služi i za prevoz ministra obrane i zapovjednika oružanih snaga u inostranstvo.
Tako da u mirnodopsko vrijeme ova četiri aviona imaju oko 50 misija godišnje. Predsjednici SAD-a jako rijetko lete ovim avionom, a zadnji koji je letio bio je Ronald Regan. Kapacitet aviona je 112 osoba. Prvi ovaj avion je preuzet 1974. godine kada je zamijenio EC-135J, piše avioportal Zamaaero.
Avioni lete 10 sati, ali mogu točiti gorivo u zraku. Jedan od ova četiri aviona je uvijek na 24-satnom stand by modu. Avoni su obavijeni velom tajne i nikada se ne zna u kojoj bazi su stacionirani, osim jednog aviona koji se pokazuje javnosti i stacioniran je u Nebraski.
U slučaju nuklearnog napada po jedan prevozi predsjednika SAD-a, ministra obrane i zapovjednika oružanih snaga.
Avion je podijeljen u šest glavnih cjelina: komandni prostor; soba za rad operacijskog tima (sa 27 stanica koje imaju radni sto, satelitske telefone, kompjutere i opremu namijenjenu svakoj posebnoj službi); konferencijska dvorana; soba za brifinge (u ratnom modu ovo je ratna soba, u mirnodopskom tu su smješteni novinari); komunikacijski prostor sa 25 stanica za rad i prostor za odmor koji ima stolice koje se pretvaraju u krevete, ali i male sobe sa krevetima za spavanje viših djelatnika.
U nosu aviona je VIP apartman, koja ima krevet na sprat, radni stol, nekoliko stolica za saradnike i ekrane za komunikaciju. Do apartmana je stanica za službu osiguranja.
Ovaj avion je daleko tehnički opremljeniji od Air Force One (VC-25A). Avioni imaju najsofisticiraniju opremu za međusobnu komunikaciju putem antena i satelita, ali i komunikaciju sa bilo kojim područjem na svijetu. Avion u slučaju potrebe može vuči niskofrekventnu antenu dugu 8 kilometara.
Naravno, SAD je mogao za ovu nakanu imati tek dva Boeinga 767, pri čemu bi predsjednik u slučaju katastrofe koristio Air Force One, a po jedan ovaj avion bi koristili ministar obrane i načelnik glavnog staba.
To bi bilo daleko jeftinije i jednako efikasno. No, budimo realni, sve u SAD-u mora biti megalomanski, puno preveliko i ekstremno skupo. Pa zašto onda ne imati četiri B747 za ovu nakanu, od čega su bar dva viška.