Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine usvojio je izmjene Zakona o kontroli cijena. Cilj je ublažiti negativne posljedice poskupljenja, kada se za to ukaže potreba, a predviđeno je i povećanje kazni za sve prekršioce za koje će, naprimjer, najveća moguća umjesto dosadašnjih 10.000 iznositi 30.000 maraka.
Ni u jednoj trgovini cijene nisu iste, negdje zbog lokacije, a negdje “divljaju” osobito u vrijeme vanrednih okolnosti. Da su poskupljenja vidljiva na svakom koraku, žale se i građani.
Dom naroda odobrio je da stupe na snagu veći iznosi kazni za prekršitelje Zakona o kontroli cijena koji će se provoditi samo u slučaju vanrednih situacija i izuzetnih poremećaja na tržištu. U tim okolnostima pravno lice će minimalnu kaznu umjesto dosadašnjih 1.000 KM, platiti 6.000 KM, a najveća moguća je 30.000 KM. Do sada su male kazne za trgovce bile čak i stimulativne, javlja BHRT.
– Većina trgovaca i svih drugih sudionika u prometu vrlo mudro odvagaju visinu kazne i rizik koji imaju da bi ostvarili određenu korist. Vrlo često se svjesno odlučuju za kršenje zakona da bi dobili zaradu, računajući na manji broj inspektora, da se svaka prevara može kontrolisati… – ističe predsjednica Udruženja potrošača TK Gordana Bulić.
– Glavna zamjerka jeste što se nije obratila pažnja na suštinu, to nije kažnjavanje i visina kazne, to je kapacitiranje inspekcija, neselektivnost u radu i ono što je najvažnije – inkluzivan pristup kako bi trgovci izbjegavali malverzacije i omogućavali fer i poštenu cijenu spram tržišnih uslova – navodi Admir Čavalić, predsjednik Odbora za ekonomsku i finansijsku politiku ZD PFBiH.
U udruženjima za zaštitu potrošača mnogo značajnijim ocjenjuju projekat “Zaključavanje cijena” koji daje rezultate, a koji uključuje 60 proizvoda.
– Raspon uštede, pod uslovom da se kupe svi ti proizvodi, bio je između 35 i 40 KM za ukupan broj. Znači bilo je uštede – kaže pomoćnica ministra trgovine FBiH Merima Maslo.
Danas ni dvije prosječne plaće ne mogu pokriti sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi gotovo tri hiljade maraka. Na pitanje kako žive, građani ni sami ne znaju. Odriču se svega i žive praktički samo za esencijalne potrebe, što u konačnici nije dobro ni za jedno društvo.
