Neuspjeh ruskog pokušaja preuzimanja Krajinapetrola a.d. Banja Luka otvara niz pitanja koja daleko nadilaze klasičnu poslovnu transakciju. Odbijanjem ponude kompanije Optima grupa, čiji je većinski vlasnik ruska državna kompanija Zarubežnjeft, status quo u vlasništvu jedne od ključnih naftnih kompanija u Republici Srpskoj i cijeloj BiH ostaje nepromijenjen.
No, političke i geopolitičke implikacije tek dolaze u fokus.
Podsjetimo, Optima grupa je nudila do 1,02 KM po dionici, što je ukupno iznosilo oko 14,1 milion KM, no nije uspjela preći prag od 50 posto vlasništva, koji je bio uslov za realizaciju akvizicije. Nakon okončanja ponude, ruska strana nije stekla nijednu dionicu Krajinapetrola.
Ključno pitanje: Zašto javni fondovi nisu prodali?
Najveći dioničari Krajinapetrola (zbirno gledajući) su javni fondovi i institucije Republike Srpske – Investiciono-razvojna banka RS, Penzijski rezervni fond (PREF) i Fond za restituciju RS – koji zajedno kontrolišu oko 52 posto vlasništva. Riječ je o institucijama nad kojima vlasti u RS-u imaju snažan politički i upravljački uticaj.
U tom kontekstu, odbijanje ponude ruskog državnog kapitala postavlja logično pitanje: da li je preuzimanje ranije bilo politički očekivano ili čak neformalno dogovarano, ili je ruska strana pogrešno procijenila spremnost domaćih aktera da se odreknu kontrole nad strateškom kompanijom?
Posebno je indikativno to što su domaći javni fondovi odbili prodaju i pored finansijski poboljšane ponude, što sugeriše da cijena možda nije bila presudan faktor.
Strateška imovina važnija od političke bliskosti?
Krajinapetrol nije obična kompanija. Riječ je o strateškom naftnom preduzeću, s mrežom benzinskih stanica, skladištima goriva i LNG-a, te godišnjim prihodima od oko 70 miliona KM. Kontrola nad takvim sistemom znači uticaj na tržište derivata, logistiku i energetsku sigurnost.
Upravo zato se nameće zaključak da su vlasti u RS-u, preko fondova, odlučile da zadrže direktnu kontrolu nad kompanijom, čak i po cijenu potencijalnog nezadovoljstva Moskve. Time se šalje poruka da politička bliskost s Rusijom ne znači automatsku spremnost na predaju ključne infrastrukture.
Kako će Moskva doživjeti odbijanje?
Za rusku stranu, posebno za Zarubežnjeft, ovo nije samo poslovni neuspjeh. Riječ je o odbijanju ruske državne kompanije u sredini koja se često percipira kao politički naklonjena Moskvi.
U tom smislu, postavlja se pitanje da li će ovaj potez biti shvaćen kao:
- čisto poslovna odluka,
- znak unutrašnjih političkih kalkulacija u RS-u,
- ili kao signal da postoje granice ruskog uticaja.
Za sada nema naznaka da će odbijanje ponude imati direktne političke posljedice, ali je jasno da će ovaj slučaj biti pažljivo analiziran u ruskim poslovnim i političkim krugovima.
Poruka Zapadu i regionu
Istovremeno, zadržavanje Krajinapetrola pod domaćom kontrolom može se tumačiti i kao signal Zapadu i regionalnim partnerima da energetski sektor RS-a nije u potpunosti otvoren za preuzimanje od strane ruskog državnog kapitala, uprkos političkoj retorici koja često sugeriše suprotno.
Odbijanje Zarubežnjefta ne mora značiti zahlađenje odnosa između Banjaluke i Moskve, ali jasno pokazuje da savezništvo ne podrazumijeva bezuslovnu prodaju ključnih resursa – ne više. Upravo u toj tački, naftni biznis postaje mnogo više od biznisa – postaje test stvarnih odnosa moći i interesa.
Preuzimanje teksta dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora i postavljanje linka ka originalnom tekstu na BiznisInfo.ba