Poslije skromnih početaka, Redžep Tajip Eerdogan izrastao je u političkog giganta, predvodeći Tursku posljednjih 20 godina i preobrazivši zemlju više nego bilo koji lider poslije Mustafe Kemala Ataturka, voljenog oca savremene republike.
Međutim, njegove šanse da proširi vladavinu na treću deceniju našle su se na oštrici brijača, dok se Turska još oporavlja od najrazornijeg zemljotresa poslije 1999. godine.
Opozicija ga optužuje da se nije pripremio za katastrofu u zemlji sklonoj katastrofalnim zemljotresima i za loše vođenje privrede, piše BBC na srpskom.
Uspon na vlast
Rođen u februaru 1954. godine, Redžep Tajip Erdogan je odrastao kao sin pripadnika obalske straže na Crnom moru na sjeveru Turske.
Kad je imao 13 godina, njegov otac je odlučio da se preseli u Istanbul, u nadi da će tako omogućiti bolji odgoj za svoje petoro djece.
Mladi Erdogan prodavao je limunadu i đevreke sa susamom poznate kao „simit” da bi zaradio za džeparac.
Pohađao je islamsku školu prije nego što je stekao diplomu iz menadžmenta na istanbulskom Univerzitetu Marmara.
Njegova diploma često je izvor kontroverzi, pošto opozicija tvrdi da nije stekao puno univerzitetsko obrazovanje, već samo ekvivalent diplome sa koledža, što je optužba koju je Erdogan oduvijek negirao.
Mladi Erdogan takođe se zainteresovao za fudbal i igrao je za poluprofesionalne timove sve do 1980-ih.
Ali njegova glavna strast bila je politika.
Sedamdesetih i osamdesetih, bio je aktivan u islamističkim krugovima, pridruživši se proislamskoj Socijalnoj partiji Nečmetina Erbakana.
Kako je devedesetih rasla popularnost stranke, Erdogan je 1994. godine nastupio kao njen kandidat za gradonačelnika Istanbula i našao se na čelu grada naredne četiri godine.
Erbakan, prvi turski islamistički premijer, ostao je samo godinu dana na tom položaju prije nego što ga je vojska 1997. godine natjerala da siđe s vlasti, a Erdogan je takođe ušao u sukob sa strogim sekularnim vlastima države.
Te iste godine je osuđen za raspirivanje rasne mržnje zato što je javno pročitao nacionalističku pjesmu u kojoj su stihovi: „Džamije su naše kasarne, kupole naši šljemovi, minareti naši bajoneti, a vjernici naši vojnici.”
Nakon što je odslužio četiri mjeseca u zatvoru, vratio se politici.
Ali, 1998. godine, njegova stranka je zabranjena zato što je prekršila stroga sekularna načela moderne turske države.
U avgustu 2001. godine, osnovao je novu stranku ukorijenjenu u Islamu sa saveznikom Abdulahom Gulom – Stranku pravde i razvoja (AKP).
Erdoganova popularnost je rasla, naročito kod dvije grupe: prvo, kod turske pobožne većine koja se osjećala marginalizovanom od sekularne elite zemlje, i, drugo, kod svih onih koji su patili zbog ekonomske krize s kraja devedesetih.
AKP je 2002. godine osvojila većinu na parlamentarnim izborima i, naredne godine, Erdogan je postavljen za premijera.
On ostaje predsjednik stranke sve do današnjih dana.
Tri mandata kao premijer
Od 2003. godine, proveo je tri mandata na mjestu premijera, vladajući u periodu postojanog privrednog rasta i dobijajući međunarodne pohvale kao reformator.
Srednja klasa u zemlji se proširila, a milioni su izašli iz siromaštva, dok je Erdogan naglasak stavljao na infrastrukturne projekte sa ciljem modernizacije Turske.
Tokom prve godine na vlasti, Erdogan je uspio da pridobije čak i glasače iz kurdske manjine u Turskoj.
Kurdska prava unaprijeđena su i, poslije tri decenije sukoba, pokrenut je novi mirovni proces u martu 2013. godine, koji je doveo do toga da militantna grupa Kurdistanska radnička stranka (PKK) proglasi primirje.
Ali sporazum je potrajao svega dvije godine i produženi ciklus nasilja se vratio.
Kritičari su 2013. počeli da upozoravaju da Erdogan postaje sve veći autokrata.
U ljeto 2013. godine, demonstranti su izašli na ulice, dijelom zbog planova njegove vlade da transformiše voljeni park u centru Istanbula, ali i da bi se usprotivili njegovoj autoritarnijoj vladavini.
Erdogan je izdao naređenje za nasilno istjerivanje demonstranata iz parka Gezi, a prekomjerna upotreba policijske sile dovela je do neviđenog talasa masovnih demonstracija.
To je označilo prekretnicu u njegovoj vladavini.
Za njegove kritičare, ponašao se više kao sultan iz Otomanskog carstva nego kao demokrata.
Nastavak priče čitajte OVDJE.
