Iako je Evropa oduvijek bila središte industrijske i tehnološke baze čitavog svijeta, zadnjih decenija je ta moć počela opadati, a situacije poput globalne korona krize i rata u Ukrajini su pokazale da je Evropa postala geopolitički patuljak.
Naime, kad je 24. februara prošle godine krenula invazija na Ukrajinu, EU se našla u pomalo bizarnoj situaciji da, osim načelne potpore Ukrajini i osude ruske agresije, nije bilo zajedničkog stava kako tačno ekonomski i vojno pomoći napadnutoj zemlji, a još veći problem se pojavio kad je postalo jasno da Evropa zapravo niti nema s čim, osim eurima, pomoći Ukrajini.
Hladni rat je bio posebno izražen u Evropi gdje su se suprotstavljene strane – NATO i Varšavskog ugovora – konfrontirale 40-ak godina, srećom bez direktnog ratnog sukoba.
Tako je od 1945. pa sve do ranih 1990-ih Evropa, bilo zapadna ili istočna, postala svojevrsni vojni arsenal jer su oba tabora raspolagala s hiljadama borbenih aviona, desecima hiljada tenkova i oklopnih borbenih vozila te masivnim vojskama koje su se brojale u milionima vojnika.
Iako su i NATO i Varšavski pakt bili sigurnosno i vojno-tehnički uglavnom usmjereni na svoje supersile zaštitnike – Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države – činjenica je da su gotovo sve zemlje današnje EU imale značajne vlastite ljudske i materijalno-tehničke resurse, a koje je pak pratila i razvijena vojno-odbrambena industrija.
Pacifikacija Evrope koja je uslijedila od 1990-ih naovamo je vojne snage svela na simboliku zato što se smatralo da su konvencionalni ratovi, kakve i ovih dana viđamo u Ukrajini, ali i na Bliskom istoku, raritet prošlosti te da je budućnost u hibridnim ratovima, cyber prijetnjama te borbi protiv terorizma i mirovnim misijama u Trećem svijetu.
Njemačka je tako 1990. raspolagala s 2500 vlastitih tenkova, ne računajući dodatne američke, britanske i francuske tenkove koje su te zemlje imale u svojim bazama na području Zapadne Njemačke. Gotovo identične brojke imala je i Istočna Njemačka, a što podrazumijeva da je u trenutku ujedinjenja 3. oktobra 1990. Savezna Republika Njemačka raspolagala sa oko 5000 vlastitih tenkova i barem upola još toliko “savezničkih” na svojem teritoriju.
Francuska je raspolagala te 1990. s oko 3300 tenkova, a Velika Britanija s njih 1500. Čak je i relativno mala Nizozemska imala solidnu flotu od 450 tenkova, uglavnom njemačkih Leoparda 2. Kada je početkom ove godine donesena politička odluka ključnih NATO saveznika da se krene u isporuku zapadnih tenkova Ukrajini, došlo se do poraznog saznanja da u Evropi ukupno nema niti hiljadu operativnih tenkova te da se Ukrajincima mogu dati tek simbolične količine ovog, pa barem jedno stoljeće ključnog, borbenog oruđa, izvještava Poslovni.hr.
SAD je zbog svoje pozicije globalne supersile i dalje zadržao ozbiljnu tenkovsku flotu koja, uključujući operativu i konzerviranu rezervu, premašuje 8000 tenkova Abrams.
Podaci za 2023. pokazuju da najviše tenkova u Evropi imaju zapravo dvije zaraćene zemlje, Rusija i Ukrajina. Daleko najveći broj tenkova posjeduje Rusija, ukupno 12.566. Zatim slijedi Turska s ukupno 2229 različitih tenkova, a na trećem mjestu je Ukrajina, koja ima 1890 tenkova.
Četverocifreni broj tenkova ima još jedino Grčka, koja posjeduje 1356 tenkova. Blizu je i 5. Bjelorusija sa 862 tenka. Sve ove zemlje su u stanju aktualnog ili očekivanog ratnog sukoba te niti jedan svoj tenk nisu voljne donirati ikome. Zatim slijede Poljska sa 569, Rumunija sa 413 i Bugarska sa 410 tenkova. Njemačka flota tenkova je s 5000 pala u 30-ak godina na svega 266, Francuska na 222, a na toj razini je i britanska.
Hrvatska se nalazi u donjoj polovici ljestvice s ukupno 75 tenkova. Manje imaju Slovenija, koja ima 48 tenka, Austrija sa 56, Češka sa 50, Slovačka sa 30, Norveška sa 52, Portugal sa 37, Makedonija sa 31, Albanija sa 40 i Danska sa 44 tenka. Srbija ima 242 tenka, dok BiH ima 124 tenka. Naravno, ove brojke su deklarirana statistika te je upitno koliko je zbilja ovih tenkova stvarno operativno, a koliko ih je samo brojka na papiru. Uz to, činjenica je da su mnoge zemlje bivšeg Istočnog bloka svoje tenkove već donirale Ukrajini – Slovenija izvjesno sve.
Ako se zna da je formacijski za opremanje jedne oklopne brigade potrebno oko 130 tenkova, a što pak znači da bojne ili bataljoni trebaju po 34 tenka, a satnije po 16 njih, jasno je da su postojeće donacije koje se mjere u kojoj stotini “istočnih” tenkova i nekoliko desetaka njih iz zapadnog lagera, simbolični arsenal u ratu razmjera kakav se vodi na istoku Ukrajine duž bojišnice duže od 1000 km. Osim činjenice da Evropa nema više puno tenkova, puno veći problem je da niti ne postoje proizvodne linije, a niti planovi, za proizvodnju tenkova u nekom kraćem razdoblju.
Nakon sloma Varšavskog pakta znatno se promijenila politička slika svijeta. Promjene su se posebno teško odrazile na oružane snage velikih država koje su se morale, nakon 40 godina, ponovno prilagođavati novim uvjetima. Iskustva iz Afganistana, Iraka te Sirije i Azerbejdžana govorila su u prilog dokidanja tenkova, jer su u njima savremeni tenkovi teško nalazili odgovarajuće ciljeve.
Projektirani za borbu protiv drugih tenkova, teško su se snalazili u uvjetima urbanog ratovanja gdje oklopna vozila na kotačima imaju znatno veću slobodu djelovanja. Čak je i na početku ruske invazije na Ukrajinu, a isto tako i uz još svježa sjećanja na tada upravo okončan rat Armenija i Azerbejdžana, kada su medije okupirale slike devastiranih tenkova koje su masovno uništavali dronovi vrijedni tek nekoliko desetaka hiljada dolara, prevladavao stav da su tenkovi zastarjeli.
A onda preokret. Početkom 2023. Ukrajinci razmišljaju o ključnoj proljetnoj ofenzivi protiv Putinovih invazijskih snaga, a tradicionalna oprema kopnene vojske iz 20. stoljeća ponovno postaje aktualna. Naime, kako piše Politico, ukrajinski vojni zapovjednici i dalje priželjkuju stotine zapadnih tenkova za sljedeću fazu rata kojima namjeravaju probiti linije rovova u mjestima kao što su Luhansk i regija Zaporižja.
Kako bilo, tenkovi su opet u modi. Posebno u zemljama koje graniče s Ukrajinom i Rusijom. Finska nikada nije niti odustala od svoje moćne tenkovske flote bazirane na Leopardima 2, a Poljska je, čak i prije ruske invazije na Ukrajinu, pokrenula projekt masovnog naoružavanja koji uključuje i tenkove.
Naravno, vojna nabavka nije odlazak u supermarket već se radi o složenim, skupim i dugotrajnim procesima te će i Poljskoj trebati barem desetljeće da svoju flotu lakih i glavnih borbenih tenkova podigne na planirah 2000 komada.
O razvoju evropskog tenka su ozbiljno počele razmišljati i kičme EU-a Njemačka i Francuska čiji ministri obrane su se sastali prije nekoliko sedmica te najavili da se ubrzava rad na razvoju budućeg zajedničkog tenka – projekta Main Ground Combat System – MGCS.
Francuski ministar obrane Sébastien Lecornu sastao se sa svojim njemačkim kolegom Borisom Pistoriusom u francuskoj zrakoplovnoj bazi Évreux, a kako prenosi Euroactiv, Pistorius je tom prigodom istaknuo da će dvije strane do decembra postići dogovor o tome koja država će preuzeti koji dio posla, koja država će imati vodstvo, i kako će se podijeliti odgovornost za ovo ili ono tehničko područje.
Zajednički razvoj tenka sljedeće generacije posljednjih je godina u zastoju, nakon što je projekt službeno pokrenut 2020. Projekt je započet nakon višegodišnjih natezanja oko planova za modernizaciju i zamjenu za francuski glavni tenk Leclerc i njemački Leopard, i to do 2040.- 2045. godine.
Novi tenk zamišlja se kao kopneni ekvivalent budućeg evropskog lovca, Zračnog borbenog sistema sljedeće generacije (Future Combat Air System- FCAS). Berlin i Pariz, te kompanije uključene u oba projekta, uglavnom se natežu oko raspodjele nadležnosti, projektiranoj težini tenka (što znači i njegovoj namjeni), te o modalitetima izvoza budućeg tenka.
Francuska i Njemačka će u narednim mjesecima pregovarati o tome koja zemlja će voditi svaku pojedinu tehnološku komponentu budućeg borbenog tenka. Ta raspodjela je vrlo osjetljiva, budući da rad na opsežnom programu takvog oružanog sustava može domaćoj industriji dati poticaj potreban da postane – ili se nametne – kao vodeća na globalnom tržištu u toj branši.
Isto tako, narudžbe za MGCS koje vlade namjeravaju uputiti također su garancija da će biti posla i u doglednoj budućnosti, posebno ako će se tenk izvoziti. Sporazum koji bi se konačno trebao dogovoriti u decembru trebao bi riješiti prijepore oko podjele rada između glavnih kompanija na tom projektu – francuske firme Nexter i njemačkog Rheinmetalla i holdinga KNDS (kojeg drže zajedno Nexter i njemački KMW).
– Mi smo klijenti, mi smo kupci i mi ćemo odrediti šta tačno želimo. U narednoj godini pregovarat ćemo s industrijom, koja će staviti svoje interese na sto, što je legitimno. No, kako bismo mogli definirati što želimo, moramo se prvo oko toga složiti, a to nije baš trivijalno – pojasnio je Pistorius.
Pariz i Berlin imaju različita gledanja na specifikacije budućeg tenka, jer o njegovoj težini, modulima i kapacitetima ovisi koliko će biti prikladan za različite operacije i terene. Francuski ministar je kazao da će novi tenk biti sistem od nekoliko modula, i moći će služiti i kao oklopno vozilo za pješaštvo, ali je dodao i da neće svi MGCS tenkovi biti isti.
– Bit će različitih varijanti i modula, neki će imati posadu, a neki će biti bez posade. Ovisno o strateškoj i operativnoj odluci. MGCS nije novi Leopard i nije novi Leclerc. Tehnološki napredak će u njemu biti brutalan, značajan i presudan za uspjeh naoružanja naših dviju zemalja, ali i naših saveznika, a jasno, i za izvozni uspjeh – dodaje Lecornu. Činjenica je da će, ako taj tenk ikad i ugleda svjetlo dana, to biti tek za desetljeće ili dva.
