Šetnjom kroz Kajakoj se može zamisliti kako je tamo nekada bujao život, kada su se lokalci okupljali na starom trgu i razmjenjivali priče dok ispijaju čaj.
Velika škola postoji u Kajakoju. Gradić krase uske ulice, a kuće se prostiru na okolnim brdima. U centru se nalazi čak i drevna fontana, a jedna od crkava se izdiže nad čitavim mjestom i pruža izvanredan pogled na plavi Egej.
Međutim, u Kajakoju, u jugozapadnom dijelu Turske, već 100 godina niko ne živi. To je danas pravi grad duhova tako da stoji zamrznut u vremenu.
Uprkos svemu, Kajakoj je zabavno posjetiti ljeti kada zelenilo proguta ostatke kuća, ali i u hladnijim danima kada se iznad napuštenog gradića izdiže magla.
Većina kuća je ostala bez krova, a u podrumima su jame gdje se nekada čuvala koža jer se dosta ljudi bavilo proizvodnjom cipela.
Prije oko 100 godina, u Levisiju, kako se još naziva ovo mjesto, živjelo je najmanje 10.000 grčkih pravoslavaca, većinski zanatlija, koji su u miru živjeli sa turskim poljoprivrednicima islamske vjeroispovijesti. Međutim, kako su se pojavile težnje za turskom nezavisnošću, njihov jednostavan život je nestao.
Grčko-turski rat se završio 1922, ali su tenzije ostale i dojučerašnje komšije su prestale da pričaju. Uslijedila je prisilna razmjena, pa su Turci iz Kavale došli u ove predjele.
Međutim, novopridošlim muslimanima se Kajakoj nije toliko svidio i oni su ga ubrzo napustili, tražeći drugo mjesto za život zbog čega je on postajao sve prazniji i prazniji.
Jedni od rijetkih koji su ostali su baka i deda Ajsun Ekiz čija porodica danas vodi mali restoran na ulazu u Kajakoj, gdje služe osvježenje turistima koji žele da razgledaju ovo neobično mjesto.
– Pričali su mi baka i deda da su Grci plakali jer nisu željeli da idu. Neki su čak ostavili djecu turskim prijateljima jer su mislili da će se vratiti. Ali, nikad nisu – rekla je Ajsun.
Njena porodica se uglavnom bavila čuvanjem stoke, pa su se lako navikli na život na obodima grada. Došljaci su se teško navikavali jer su zidovi kuća bili ofarbani u plavo, kako bi držali škorpije i zmije što dalje.
Tragovi plave boje se i danas mogu vidjeti na preostalim zidovima 2.500 kuća, a ono što je ostalo je zanimljivo za istraživanje.
Zemljotresi i oluje u Kajakoju
Džejn Akataj, jedna od autorki knjige “Vodič za Kajakoj”, kazala je za CNN da je jedan od razloga za napuštanje grada bio tuga koja se nadvija nad mjestom nakon tragičnih događaja početkom 20. vijeka, a potom je priroda odradila svoje.
– Bilo je zemljotresa i oluja. Klima, vrijeme, kišne oluje… sve je to uticalo na ovo upečatljivo mjesto. Malter koji je održavao kuće je propadao, a stvari se urušavaju ako ne brinete o njima – navela je.
Posjetioci danas plaćaju 3 eura za ulazak u grad, na malom kiosku koji se nalazi na glavnom putu. Odatle se može lutati pješke. Znaci pokazuju na školu, crkve i fontanu.
Šetnjom kroz Kajakoj se može zamisliti kako je tamo nekada bujao život, kada su se lokalci okupljali na starom trgu i razmjenjivali priče dok ispijaju čaj.
– Pijaću vodu su prenosili magarci – rekla je Ajsun. Pošto tada nije bilo toalet papira, sjekli su staru odjeću, a onda bi se te prnje palile i koristile kao đubrivo.
Ona kaže da je Kajakoj bio relativno prosperitetan i važio je za trgovački centar. Svaka kuća je podignuta tako da ne zaklanja sunce nekom drugom stanovniku.
Jedna od važnijih građevina je bila crkva kojoj danas nije dozvoljen pristup jer se nalazi u lošem stanju. Na najvišoj tački u gradiću, nalaze se ruševine stare škole odakle se pruža pogled na glavnu crkvu i brojne kuće.
– Ovdje je nekada bilo hrišćansko selo, a ono što danas vidimo je gorki odraz onoga što se dogodilo. A pošto je većina objekata i dalje na svom mjestu, možete da osjetite kako je ovdje nekada život izgledao – naveo je Jigit Ulaš Oztimur, turista iz Ankare.
(Mondo / EUpravo zato / CNN)
