Gašenje proizvodnje u Koksari Lukavac i obustava integralne proizvodnje čelika u Zenici ove godine pokazali su koliko su ranjivi veliki industrijski sistemi u Bosni i Hercegovini. Posljedice takvih udara osjećaju radnici i njihove porodice, ali i dobavljači, prevoznici i gradovi čija privreda zavisi od rada velikih pogona.
Dok se još traže odgovori za te radnike i industrijske sredine, druge domaće kompanije suočavaju se s novim rastom troškova. Ponude za skuplju struju u 2027. dolaze u godini u kojoj je počela finansijska faza evropskog mehanizma CBAM, kojim emisije ugljika postaju dodatni trošak pri uvozu određenih proizvoda u Evropsku uniju.
Za proizvođače koji troše mnogo energije i značajan dio robe prodaju evropskim kupcima, istovremeni pritisak na cijenu proizvodnje i izvoza sužava prostor za zaradu i nova ulaganja. To otvara pitanje imaju li vlasti pripremljen odgovor prije nego što pojedine kompanije budu primorane smanjivati proizvodnju i broj zaposlenih.
Struja skuplja do 31 posto
Prema informacijama Udruženja poslodavaca FBiH, kompanije koje električnu energiju kupuju od Elektroprivrede BiH dobile su prijedloge ugovora za 2027. s cijenama višim od 26 do 31 posto u odnosu na ovu godinu.
Elektroprivreda navodi da ponude formira prema tržišnim uslovima i kretanju cijena na regionalnim tržištima. Poslodavci upozoravaju na posljedice po konkurentnost privrede, posebno kompanija u čijim ukupnim troškovima energija ima veliki udio.
Fabrika koja se na međunarodnom tržištu takmiči s proizvođačima iz drugih zemalja ima ograničen prostor da veće troškove prenese na kupca. Dio tereta zato može završiti kroz nižu zaradu, odgađanje investicija i smanjenje obima poslovanja.
Račun za CO₂ već nastaje
Dodatni pritisak donosi CBAM. Prijelazni period trajao je od oktobra 2023. do kraja 2025, a finansijska obaveza odnosi se na obuhvaćenu robu uvezenu u EU od početka 2026. Kupovina certifikata počinje u februaru 2027, dok prva godišnja prijava i predaja certifikata za ovogodišnji uvoz dospijevaju do 30. septembra 2027.
Obavezu prema evropskim institucijama ima uvoznik u EU. Međutim, očekivani trošak može uticati na njegove pregovore s bh. dobavljačem, izbor proizvođača i cijenu koju je spreman platiti.
Među najizloženijim domaćim sektorima su željezo i čelik, aluminij, cement i električna energija. Prema analizi Međunarodnog monetarnog fonda, sadašnji obuhvat CBAM-a izlaže novom trošku robu koja čini oko 11 posto ukupnog izvoza BiH.
Cementare i drugi veliki energetski intenzivni proizvođači tako se suočavaju s potrebom da istovremeno finansiraju tekuće poslovanje i ulaganja kojima bi smanjili potrošnju energije i emisije. Od brzine tog prilagođavanja zavisit će i njihov budući položaj na evropskom tržištu.
Šta mogu uraditi vlasti?
MMF procjenjuje da bi, bez domaćeg odgovora, realni BDP BiH 2035. mogao biti od 0,4 do 0,7 posto niži nego u scenariju bez CBAM-a. Među mogućim mjerama navodi postepeno uvođenje domaće cijene ugljika i usmjeravanje prihoda u energetsku efikasnost, modernizaciju industrije i podršku ugroženim domaćinstvima.
Takav pristup otvorio bi mogućnost da se dio prihoda prikupi i uloži u BiH. Cijena ugljika stvarno plaćena u zemlji porijekla može, uz ispunjavanje evropskih pravila i dokazivanje plaćenog iznosa, umanjiti obavezu za CBAM certifikate.
Pred vlastima su i pitanja dostupnosti finansiranja za modernizaciju, predvidivih uslova snabdijevanja energijom te bržeg i jasnijeg odlučivanja o industrijskim ulaganjima. Kompanijama su potrebni uslovi u kojima mogu planirati višegodišnje investicije i izračunati kako će ih finansirati.
Iskustva Zenice i Lukavca pokazuju koliko je težak položaj radnika kada veliki proizvodni pogoni stanu. Očuvanje industrije zato traži pravovremene odluke, konkretne programe i jasne rokove. Vlasti i kompanije trebaju pokazati šta mogu preduzeti dok postojeći pogoni još imaju priliku da se prilagode i nastave raditi.
Preuzimanje teksta i vizuelnog sadržaja dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora i postavljanje linka ka originalnom tekstu na BiznisInfo.ba







