Nevjerovatna priča prati numeru “Pluća su mi bolna” koju je 1950. napisao Dragiša Nedović iz Kragujevca kada je saznao da boluje od tuberkoloze… Mnogi smatraju da je ovo najtužnija pjesma ikada snimljena kod nas, a svojevremeno ju je lično Josip Broz Tito zabranio, jer su mnogi ljudi oboljeli od tuberkoloze, izvršili samoubistvo nakon što su je čuli.
Životna priča Dragiše Nedovića je zaista nevjerovatna – rođen je 1916. a već sa 20 godina je napisao legendarnu pjesmu “U lijepom starom gradu Višegradu”. Kobne 1941. je sa ostalim Kragujevčanima izveden na streljanje, ali su ga u posljednjem trenutku, kao već poznatog tekstopisca, odvojili na stranu, i deportovali u Njemačku gdje je proveo četiri godine u radnom logoru u Dormagenu.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata vraća se u Kragujevac, a početkom 1950. saznaje da ima tuberkolozu.
Tada piše numeru “Pluća su mi bolna”, a svaka riječ ove pjesme pogađa direktno u srce.
Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam
Jer su sasvim blizu, moji zadnji dani
Živjet ću još danas, a možda i sutra
A onda zauvijek, zbogom moj živote
Nije meni žao, bijednoga života
Jer ja sreće nikad, osjetio nisam
Samo bol i patnja, gorke suze lio
U životu svome, srećan nisam bio.
Pjesmu je prvi snimio Zaim Imamović, a priča se da je toliko sugestivno djelovala na ljude, naročito one oboljele od tuberkoloze, da su mnogi pod njenim uticajem dizali ruku na sebe. Zato je Centralni komitet po instrukciji Tita odlučio da se ova numera zabrani. I tako je i bilo sve dok je desetak godina kasnije na jednoj proslavi nije naručila Jovanka Broz i tada ju je za Titovu suprugu otpjevala legendarna Nada Mamula.
Iako se izliječio od tuberkoloze, Nedovića je 1959. zadesila nova muka, i počeli su njegovi problemi sa srcem. Preminuo je od infarkta 1966, rijetko ko ga se sjeća danas, a iza sebe je ostavio ogromno blago od čak 800 pjesama među kojima se nalaze i poznate numere “Tekla rijeka Lepenica”, “Na Moravi vodenica stara”, “Krca, krca, nova kola”, “Jutros mi je ruža procvjetala”, “Smederevo, grade od starina”…
