Išao jednom mudrac putem, posmatrao prirodu i uživao u jarkim proljećnim bojama.
Najednom ugleda muškarca koji je nosio na leđima neki težak tovar. Vidjelo se kako mu pod teretom podrhtavaju noge.
“Zašto sam sebe osuđuješ na tako težak rad i stradanje”, pitao je mudrac.
“Mučim se da bi moja djeca i unuci bili sretni”, odgovori onaj nesretnik i dodade:
“Moj pradeda je sebe osudio na težak život i rad za dobro mog dede, deda za dobro mog oca, otac zbog mene, a ja ću se pomučiti zbog sreće svoje djece.”
“Da li je neko u vašoj porodici bio srećan”, zapitao je mudrac.
“Do sada nije, ali računam da će moja djeca i unuci biti srećni”, uzviknuo je sanjalački muškarac.
Mudrac mu tad reče:
“Nažalost, nepismen čovjek ne može naučiti druge da čita, kao što krtica ne odgaja orla. Najprije moraš naučiti da ti sam budeš srećan, i tek onda ćeš moći svoju djecu naučiti da budu srećna. To će im biti najdragocjeniji poklon od tebe.”
