U analizi prihoda po glavi stanovnika unutar bivše Jugoslavije, uočene su velike razlike između različitih općina. Podaci pokazuju da je samo 128 općina imalo prihode iznad prosjeka, što je bilo očekivano jer su na vrhu ljestvice mahom bili veći gradovi s razvijenijom privredom, većim brojem zaposlenih i višim prosječnim platama.
Te općine obuhvaćale su oko 9,7 miliona stanovnika, s prosječnim primanjima od 38.283 dinara po osobi iz društvenog sektora. S druge strane, preostalih 343 općine, s ukupno 12,7 miliona stanovnika, imale su znatno niže prihode, u prosjeku 13.390 dinara po glavi stanovnika, prema podacima iz 1981. godine.
Zanimljivo je da razlike u samim plaćama nisu bile toliko izražene. Prosječna primanja u promatranom razdoblju iznosila su 91.585 dinara, pri čemu su u razvijenijim općinama iznosila 101.453 dinara, dok su u manje razvijenim padala na 75.632 dinara. Ključni faktor u ovim razlikama bila je stopa zaposlenosti, a ne nužno visina plaća, piše Kurir.
Prosječna stopa zaposlenosti u SFRJ bila je 26,3 posto, odnosno 5,9 miliona zaposlenih na ukupno 22,5 miliona stanovnika. Više od tog prosjeka imale su 154 općine, dok je kod preostalih 317 taj postotak bio niži.
U prvih 50 općina prema stopi zaposlenosti, osim slovenačkih i hrvatskih našli su se Budva na 18. mjestu, Novi Sad na 22., Tuzla na 27., Štip na 30., Beograd na 33., Sarajevo na 41., Niš na 43., Cetinje na 44. i Titovo Užice na 48. mjestu.
S druge strane, najniže stope zaposlenosti bilježile su općine u užoj Srbiji, na Kosovu te u Bosni i Hercegovini.
Ako se fokusiramo na prosječne plate, 35 od 50 najbolje rangiranih općina nalazilo se u Sloveniji, dok ih je sedam bilo iz Hrvatske. Među zanimljivim podacima ističe se Općina Obrovac, koja se s godišnjim dohotkom od 125.555 dinara po zaposlenom našla na drugom mjestu, odmah iza Ljubljane, čiji su radnici godišnje zarađivali 130.883 dinara. Budva se također izdvojila visokim primanjima, zauzevši četvrto mjesto s 119.124 dinara.
Nakon Budve, van Slovenije i Hrvatske, slijedi Novi Sad na 15. mjestu sa godišnjim ličnim dohotkom od 110.607 dinara, Beograd na 29. sa 108.047 dinara (koji je imao gotovo jednake zarade kao i Zagreb), zatim Kotor na 31. mjestu sa 106.199 dinara, Glogovac na 36. sa 104.583 dinara, Pančevo na 43. sa 103.101 dinarom, Posušje na 48. sa 101.054 i Sarajevo na 49. mjestu sa 100.747 dinara godišnjeg ličnog dohotka po stanovniku.
Dakle, kada je riječ o BIH najveća primanja su bila u Posušju a najveća zaposlenost u Tuzli. Sarajevo je u oba slučaja bilo na drugom mjestu.
S druge strane, glavni gradovi poput Titograda i Skoplja nalazili su se znatno niže, na 102. odnosno 145. mjestu.
Na samom začelju ljestvice nalazile su se općine iz gotovo svih republika i s Kosova, s izuzetkom Slovenije i Vojvodine. Među hrvatskim općinama s najnižim primanjima bili su Ozalj i Lastovo, dok su u Crnoj Gori najlošije stajali Danilovgrad i Plav.
Iz Srbije su na začelju bile općine poput Knjaževca, Surdulice, Medveđe i Lebana, a iz Makedonije Berovo, Debar i Kičevo.
Općine s Kosova koje su bilježile najniže prihode uključivale su Peć, Gnjilane i Uroševac, dok su u Bosni i Hercegovini to bili Glamoč, Srebrenica i Velika Kladuša.
