Pol Pif sa Univerziteta Berkli je pokušao da odgovori na to pitanje.
U jednom istraživanju okupio je ispitanike različitih društvenih grupa, a pojedini su imali godišnje prihode iznad nekoliko stotina hiljada dolara.
Svim ispitanicima dao je 10 dolara i pitao ih koliko će od toga dati u dobrotvorne svrhe.
Siromašni ljudi bili su znatno darežljiviji od bogatih sugrađana. Međutim, postavlja se pitanje da li su ti ljudi bogati zato što paze na to kome daju novac, pa su uspjeli se obogate ili se odgovor krije na nekom drugom mjestu.
Pif je odlučio da pomoću igre Monopol provjeri kako se ponašaju ljudi koji su bogati samo na papiru.
Naime, slučajnim odabirom bi odlučili ko će od igrača dobiti dvostruko više novca na početku igre. Niko nije ostao iznenađen kada su igrači s više novca na početku počeli da pobjeđuju, ali pomalo ih je iznenadilo ponašanje takvih ispitanika.
Neki od ispitanika su postajali glasni i vikali su dok su preticali druge igrače.
Po završetku igre, pobjednici su pričali o svom trudu i pametnim odlukama zbog kojih su pobijedili, a niko nije spomenuo činjenicu da su počeli s dvostruko više novca od bilo koga drugog.
To istraživanje ukazuje na to da čak i privremeno bogatstvo može da dovede do toga da ljudi počinju više da razmišljaju o sebi, a manje o drugima. Ali nije sve tako jednostavno.
Istraživači s koledža u Bostonu uporedili su davanja humanitarnim organizacijama među grupama ljudi razvrstanih po prihodima. Zaključili su da gotovo svi ljudi u SAD u prosjeku daju 2,3 odsto svojih prihoda u dobrotvorne svrhe.
Jedini izuzetak su superbogati koji zarađuju više od 300.000 dolara godišnje. Najbogatiji su davali, u prosjeku, oko 4,4 odsto svojih prihoda svake godine.
Kompleksna istraživanja pokazala su da smo svi mi ljudi i da ni bogataši nisu značajno škrtiji od običnih smrtnika.
Jedini izuzetak su najbogatiji, ali Hammond je za BBC istakla da ipak postoji mogućnost da bogati imaju više novca za davanje i da zato daju više.