Političari u Bosni i Hercegovini često najavljuju ekonomski razvoj, masovno zapošljavanje, rast životnog strandarda… Oni navode da će do toga doći zahvaljujući novim investicijama, otvaranju fabrika, gradnji autoputeva i energetskih objekata itd.
Piše: Goran Mrkić
Sve ovo, čak i ako se desi, neće voditi stvarnom prosperitetu sve dok se ne promijeni suština sistema u BiH, odnosno dok ne dobijemo institucije koje će služiti narodu a ne elitama, kojima će cilj biti opšti boljitak i prosperitet a ne jačanje moći vladajućih oligarhija.
BiH u tome nije nikakav izuzetak već je riječ o pravilu. O tome se može čitati u kultnoj ekonomskoj knjizi “Why Nations Fail” (Zašto nacije propadaju) autora Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona.
Oni su izučavali stanje u velikom broju država kroz istoriju i došli do zaključka da blagostanje jedne zemlje ne zavisi od prirodnih bogatstava, geografskog položaja, veličine, broja ljudi itd, već isključivo od kvaliteta i vrste njenih institucija.
Oni dijele institucije na dvije vrste – inkluzivne i ekstaktivne. Prve imaju one države u kojima institucije služe narodu a svi građani imaju jednake šanse u društvu, od obrazovanja, zapošljavanja, napredovanja itd. Ekstraktivne su one koje izvlače bogatstvo od naroda a služe elitama.
Institucije koje blokiraju rast
Acemoglu i Robinson tvrde da, kada korumpirane režime, eksploatacijske elite i institucije koje služe same sebi, ukrstite s krhkim, decentraliziranim zemljama, imate nešto što je recept za siromaštvo, sukob i direktni neuspjeh. Iako ne spominju BiH, opis neupješnih društava odgovara stanju u našem društvu.
“Nacije propadaju”, pišu autori, “kad imaju ekstraktivne ekonomske institucije, potpomognute ekstraktivnim političkim institucijama koje sprečavaju, pa čak i blokiraju ekonomski rast.”
Kada je riječ o (de)centralizaciji, ona je u BiH veliki problem kao i, naprimer, u mnogim afričkim državama. U tim državama je centralna vlast dosta slaba dok su jake plemenske i lokalne sile. Takve države napreduju mnogo sporije i imaju mnogo više unutrašnjih sukoba.
Kao pozitivan primjer aftičke države autori navode Bocvanu, koja je, za razliku od svojih susjeda, došla do prihoda po glavni stanovnika na novou Kostarike i Mađarske.
Bocvana je to učinila tako što je brzo razvila inkluzivne ekonomske i političke institucije nakon nezavisnosti, navode autori. Osim toga, ostvarila je korist od centralizirane države i ograničavanja moći plemenskih vođa. Bocvana je uspjela u nečemu što Kongo i Zimbabve nisu ni pokušali.
Prema istraživanju ovih autora, sve nesretne države, poput Sjeverne Koreje, Sijera Leonea, Haitija ili Somalije, imaju jednu zajedničku stvar, a to su vladajuće elite koji prisvajaju državne resurse po vlastitom nahođenju, i u pravilu ih koriste da ojačaju vlastitu moć.
Namještanje poslova i izvlačenje novca
Inkluzivne institucije znače prosperite, rast i održivi razvoj, dok ekstraktivne institucije vode siromaštvu, stagnaciji i lišavanju ljudi boljeg života. Takva situacija može trajati stoljećima u nekoj državi. U takvim sistemima samom promjenom vlasti ništa se ne mijanja, jer zapravo samo jedna oligarhija mijenja drugu.
Nije teško zaključiti da u BiH imamo upavo ekstraktivne političke i ekonomske institucije. Veliki je broj primjera zapošljavanja po političkoj liniji u razne institucije vlasti i javne kompanije. Čak imamo i priznanja zvaničnika da su “namiještali” poslove u ministarstvima, kompanijama itd.
Budžeti ovih institucija i preduzeća nerijetko se koriste za finansiranje organizacija i kompanija koje su povezane s vlastima. Na taj način se novac budžetskih korisnika ili javni prihodi koriste za privatne, ili političke svrhe.
Ove institucije i preduzeća ujedno postaju nefunkcionalni i ne služe razvoju niti opštem dobru, već postaju teret društvu i državi. Naravno, vlasti, osim što imaju direktnu korist kroz mogućnost zapošljavanja i kontrole trošenja novca, u ujedno dobijaju i armiju glasača.
Sve dok BiH ne dobiju efikasne javne institucije i preduzeća koji će biti bez političkog uticaja i raditi u interesu svih građana, snažniji ekonomski rast ne može se očekivati.
Tekst je nastao u okviru projekta koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i Otvorena mreža.
