Zvaničnici u Americi u petak su objavili prve nalaze o tome koliko ljudi u SAD pati od sindroma hroničnog umora. Procjenjuje se da ih je oko 3,3 miliona.
Centri za kontrolu i prevenciju bolesti saopštavaju da je taj broj uvećan u odnosu na prethodne studije, a da je jedan od razloga za to i produženi kovid. Jedna od autora izvještaja, doktorka Elizabet Anger, kaže da ovaj sindrom očigledno nije rijedak.
Hronični umor karakteriše najmanje šest mjeseci ozbiljne iscrpljenosti, kada ni ležanje u krevetu ne pomaže. Pacijenti su takođe prijavili bolove, konfuziju i gubitak sjećanja koji se posebno pogoršavaju poslije vežbanja ili obavljanja posla. Nema lijeka, a ni analiza krvi ili drugih testova koji mogu da uspostave dijagnozu.
Doktori i dalje ne znaju šta je uzrok tome, iako istraživanja ukazuju da je mogući uzrok produžena reakcija tijela na neku infekciju ili drugi problem sa imunitetom.
O ovom stanju se govorilo još prije 40 godina, kada je dijagnostikovano u Nevadi i Njujorku, ali su ga neki odbacili kao psihsomatsko i nazivali ga “japi grip”. Pojedini ljekari se i dalje drže tog stava, kažu eksperti i pacijenti.
– Doktori su mi rekli da sam hipohondar i da je to samo anksioznost i depresija – rekla je Hana Pauel, 26-godišnja devojka iz Jute koja pet godina nije uspijevala da dobije dijagnozu.
Izvještaj Centara za kontrolu i prevenciju bolesti baziran je na iskustvima 57.000 ljudi u SAD u 2021. i 2022. Između ostalog, otkriveno je da od sindroma više pate žene nego muškarci, kao i bijelci – u poređenju sa nekim drugim etničkim grupama. Ti nalazi su u skladu sa ranijim manjim studijama.
Novi nalazi međutim protivriječe ranijim uvjerenjima da je sindrom hroničnog umora bolest “bogatih bjelkinja”. Sve je manja razlika između broja bijelaca i crnaca koji imaju ovaj sindrom, a studija je pokazala da je obuhvaćeno više siromašnih nego bogatih.
– Te pogrešne percepcije vjerovatno proizilaze iz činjenice da su pacijenti kojima je dijagnostikovan ovaj sindrom tradicionalno imali bolje zdravstveno osiguranje, i malo im se više vjerovalo kada su govorili da su umorni i da ne mogu da idu na posao – kaže doktor Brejden Jelman, specijalista iz Solt Lejk Sitija u Juti.
Eksperti vjeruju da je samo dio onih koji boluju od ovog sindroma uračunat u statistiku.
– Nikada u SAD ovaj sindrom nije postao klinički popularna dijagnoza jer za to ne postoje lijekovi. I ne postoje smjernice kako ga liječiti – kaže Danijel Klou, direktor Centra za istraživanje umora i hroničnog bola u Mičigenu.
U ovoj statistici su neki pacijenti sa produženim kovidom, koji podrazumijeva višemjesečne ili čak višegodišnje zdravstvene tegobe poslije kovida.
– Vjerujemo da je u pitanju ista boles – kaže Jelman. Ali, produženi kovid je više prihvaćen među ljekarima, i češće i brže se dijagnostikuje.
Hana Pauel, jedna od Jelmanovih pacijenata, bila je sportistkinja kada su joj se javili simptomi tokom boravka u Belizeu. Doktori su prvo mislili da je malarija, i djelovalo je da se oporavlja. Ali, kod nje se javljala konstantna iscrpljenost, imala je problem sa spavanjem i često je povraćala. Vremenom je prestala da se bavi sportom, a imala je problema i da završi školu.
Pet godina kasnije, dijagnostikovan joj je sindrom hroničnog umora pa je počela da se oporavlja uz redovne infuzije i lijekove. Ali, kaže da je i dalje teško dobiti pravu njegu za ovakvu bolest.
Izvor: Glas Amerike