Tradicionalno se u penziju odlazilo s navršenih 65 godina, ali sada se sve više ljudi suočava s idejom da je napuštanje radnog mjesta u šezdesetima nerealno ili čak nerazumno, naročito s obzirom na današnje okolnosti – sve duži životni vijek i povećanje troškova života.
Izvršni direktor investicione firme “BlackRock”, Leri Fink, obraćajući se investitorima, upozorio je na izazove s kojima se suočavaju radnici koji planiraju otići u penziju u šezdesetim godinama.
Fink kaže da rastom globalnog prosječnog životnog vijeka, problema s društvenim sigurnosnim mrežama te povećanjem troškova života penzija od 65. godine neće biti ostvariva za mnoge ljude.
On naglašava da je situacija s penzijama puno teža nego što je bila prije 30 godina, a predviđa da će biti još teža za 30 godina, piše BBC.
Od 2000. do 2019. globalni prosječni životni vijek povećao se sa 67 na 73 godine. Do 2050. godine UN očekuje da će jedna od šest osoba širom svijeta biti stara 65 ili više godina.
A kako populacija stari, mnoge će zemlje uskoro dostići tačku u kojoj će više ljudi napuštati tržište rada nego što će ulaziti na njega: u Velikoj Britaniji ta bi tačka mogla biti dostići do 2029. godine; u Brazilu do 2035. godine; u Indiji do 2048. godine, a u SAD-u do 2053. godine.
Profesor Rebeka Sir, stručnjak za populaciju i zdravlje na “London School of Hygiene and Tropical Medicine”, ukazuje na činjenicu da se prosječni očekivani životni vijek u Britaniji kontinuirano povećava od sredine 1850-ih godina. Međutim vrijeme za penzionisanje nije se znatno promijenilo tokom tog perioda, prenosi “Tportal”.
U kontekstu dramatičnih promjena u zdravstvenom i ekonomskom okruženju, postavlja se pitanje je li cilj penzionisanja u 65. godini potpuno nerealan u savremenom svijetu?
Gal Vetštajn, istraživač u Centru za istraživanje penzionisanja Koledža Boston, kaže da nije sasvim jasno zašto su srednje šezdesete godine stavljene u fokus. On smatra da postoji nedostatak jasnoće ili razumijevanja o tome zašto je baš to doba starosti postalo standardno za penzionisanje u mnogim društvima.
Vetštajn sugeriše da je ta starosna granica možda donesena za podsticanje ljudi da napuste tržište rada kako bi se oslobodilo mjesto za nove radnike.
Starost od 65 ili oko 65 godina i dalje se koristi kao globalni standard, uprkos tome što se postavlja pitanje njegove relevantnosti u savremenom društvu.
U SAD-u je program zdravstvenog osiguranja “Medicare” dostupan samo odraslima koji imaju 65 ili više godina (osim u slučajevima mlađih osoba s invaliditetom). Takođe, Amerikanci mogu početi dobijati pune socijalne nadoknade tek od 67. godine.
Slično tome, u Britaniji građani mogu zatražiti univerzalnu državnu penziju sa 67 godina.
Mnogi programi za penziju i zdravstveno osiguranje usvojeni su sredinom 20. vijeka, kada je prosječni očekivani životni vijek bio značajno kraći nego danas. Naprimjer, u Velikoj Britaniji prosječna očekivana životna dob iznosila je oko 66 godina za muškarce i 71 godina za žene.
Kris Pari, profesor finansija na Univerzitetu Kardif Metropolitan, sugeriše da savremeni građani imaju tendenciju provesti znatno više vremena u penziji u odnosu na ono što je bilo u vrijeme usvajanja tih programa. Primjećuje da su ljudi sada zdraviji i aktivniji u kasnijim godinama života.
Vladine nadoknade i programi za penzionere bili su dizajnirani da podrže ljude tokom godina penzionisanja, vjerovatno do prosječne očekivane životne dobi u to vrijeme. Međutim, kako su prosječna očekivana životna dob i zdravstveni standardi porasli, ljudi sada žive znatno duže, često do osamdesetih i devedesetih godina.
Problem nastaje jer se ti vladini programi nisu adekvatno prilagodili novoj stvarnosti. To znači da politike i naknade koje su nekada bile namijenjene podršci penzionerima više nisu u skladu s potrebama i stvarnošću savremenog svijeta. Kao rezultat toga, mnogi penzioneri suočavaju se s izazovima finansijske sigurnosti i zdravstvene njege jer sistem nije usklađen s produženim životnim vijekom i promjenama u zdravstvenom stanju starije populacije.
Mnogi od njih oslanjaju se na vladine nadoknade i penzije, ali ti iznosi često nisu dovoljni za udoban život. Neke osobe dodatno štede kroz investicione programe za penziju, ali mnogi nemaju dovoljno ili nikakvu ličnu ušteđevinu. Kao rezultat toga, kada se suoče s rastućim troškovima života u ekonomiji koja doživljava inflaciju, njihova ušteđevina postaje manje vrijedna i ne pruža im dovoljno finansijske sigurnosti.
Drugi aspekt koji se ističe je promjena u dinamici generacijskog bogatstva. Tradicionalno bogatstvo prenošeno je s generacije na generaciju, što je osiguravalo da mlađi imaju neki oblik finansijske podrške svojih starijih članova porodice. Međutim sada se primjećuje promjena u tom trendu te se resursi sve više preusmjeravaju prema starijim generacijama. To znači da mlađe generacije ne mogu uvijek računati na nasljeđivanje bogatstva ili finansijsku podršku od svojih starijih članova porodice, kao što je to nekad bio slučaj.
Mnogi stručnjaci slažu se da je penzija u šezdesetima sada više san nego stvarnost. Kada je u pitanju penzionisanje, “mislim da je 75. nova 65. godina”, kaže Pari.
