Iako nacionalni proizvod Francuske, kroasan je nastao u Austriji i to “u inat” Turcima. Ta priča je, zapravo, vrlo interesantna: davne 1683. godine Beč je bio pod opsadom Turaka, mada su uprkos teškoj situaciji – pekare radile punom parom.
Jedan od radnika pekare je začuo sumnjive zvuke i alarmirao stražu, a onda je otkriveno da se ispod Beča kopaju tuneli. Napad Turaka je spriječen, te je stoga, u znak pobjede, pekar napravio pecivo u obliku polumjeseca – simbola koji se nalazi na zastavi Turske.
Zato se za svaku vrstu kroasana koristi izraz “bečko pecivo”, i rado se konzumira u toj zemlji, posebno uz kafu, mada se svakako odomaćio u Francuskoj. Ali, tek nekoliko vijekova kasnije. Naime, nostalgična Marija Antoaneta je kuharima dala instrukcije da naprave “bečko pecivo”.
Sam izraz “kroasan” na francuskom jeziku znači polumjesec. Zanimljivo je i to da se pogrešno interpretira njena izjava: “Ako nema hljeba – dajte im kolače”, jer je ispravno: “Ako nema hljeba – dajte im kroasane”, piše Biznis Telegraf.
Dakle, ovo slatko-slano pecivo se sa dvora “spustilo” i među obične građane, ali je zadržalo svoju reputaciju. I danas je prilično skupo u svim evropskim poslastičarnicama i pekarama, iako je običnog sastava, lagano i vazdušasto. Više se vezuje uz ritual, nego što bi jedan kroasan mogao da vas zasiti.
Ipak, ako ostavimo po strani “priče sa dvora”, situacija u realnosti je ovakva. Austrijski oficir Augustin Zang je zbog jedne Francuskinje krenuo putem Pariza, a kako bi sebi obezbijedio egzistenciju – otvorio je malu pekaru, u kojoj je prodavao pecivo slično današnjem kroasanu.
Širom Grada svjetlosti osvanuli su plakati gdje se reklamira ovo pecivo, za koje se zainteresovala i pariska buržoazija. Posuto šećerom i obogaćeno bademima – neodoljivo je asociralo na Orijent. Ali, francuska kultura je, potom, “umiješala prste” te je obično tijesto zamijenjeno lisnatim, a sam kroasan je postao otmjeniji pekarski proizvod.
Osim tradicije i istorije kroasana, povezane i sa damama u Šanel kostimima, koje ispijaju jutarnju kafu i uživaju u “francuskoj poslastici”, na cijenu i renome utiču i sastojci poput putera. Opšte je poznato da puter diže cijenu svakog proizvoda, u odnosu na margarin, a ni kroasan nije izuzetak.
Danas, kroasan više nije tako običan (mada nikada nije ni bio). Kombinuje se sa slanim sastojcima, kao što su šunka i sir, ali i sa čokoladom, bademima, suhim grožđem. Prilikom pravljenja kroasana koristi se prilično velika količina putera, “zaslužna” za taj puterast, a opet hrskavi ukus.
Zapravo, iako se recepti razlikuju, većina dobrih kroasana napravljena je od najmanje 25 posto putera. To ujedno sugeriše da ovo ukusno pecivo nije baš najzdravije jesti svaki dan, ali i da cijena skače – kako skoči cijena maslaca. S druge strane, cijena putera ne raste “sama od sebe”, već je povezana s povremenom nestašicom mlijeka.
Budući da se sir i kajmak smatraju prioritetom u odnosu na puter, onda on postaje skuplji kako nestaju zalihe mlijeka. I za kraj još malo luksuza: prije nekoliko godina u Londonu je prodata najskuplja poslastica “cronut” (kroasan-krofna), za čak 1.500 funti. Poslužena je sa specijalnim šampanjcem i listićima zlata.
