Kriza izazvana koronavirusom u BiH razotkrila je staru podjele unutar društva – na radnike u privredi i uposlenike administracije, uključujući izabrane i imenovane zvaničnike. Kriza je, također, ponovo pokazala da je stabilnost sistema ono što je bitno, a da je pojedinac uvijek kolateralna šteta.
Piše: Goran Mrkić
Pojedinci mogu patiti, mogu dobijati otkaze, ostajati bez plata itd, ali to nikoga ne interesuje sve dok njihova patnja i bijeda ne postanu toliko veliki da ugroze sistem u cjelini.
Nejednakost u svakom društvu može kratkoročno dovesti do ekonomskog rasta, jer kombinacija povoljnih kredita i jeftine radne snage podiže privrednu aktivnost i proizvodnju. No, dugoročno nejednakost vodi slabljenu društva, i u konačnici, ako se ne obuzda, pobunama i revolucijama.
U BiH je zvanično oko 30 hiljada ljudi ostalo bez posla, ali je broj sigurno puno veći kada se tome dodaju informacije koje nedostaju – one o otkazima neprijavljenih radnika o kojima niko i ne razmišlja, jer koga interesuješ ako si u sivoj zoni i ne plaćaš porez. Osim toga, niko ne zna koliki je broj radnika koji nisu dobili otkaze ali neće dobiti ni platu, ili će pak biti prebačeni na minimalac.
Iako su na početku krize zvaničnici najavili da će svima u administraciji biti smanjena primanja za 20 posto, od toga se odustalo. Smanjenja plata desit će se samo u pojedinim kantonima i opštinama kao izlovani slučajevi. Kresanja u budžetima, poput onih u FBiH i Kantonu Sarajevo, odnose se uglavnom na periferne stvari, poput telefoniranja, goriva ili kancelarijskog materijala. Jedni će, dakle, ostati bez hrane, drugi bez selotejpa.
Radnici u privredi koji su dobili otkaz, ako ispunjavaju uslove, mogu se prijaviti na biro od kojeg će neko vrijeme dobijati 377 KM mjesečno. Većina radnika koji ostanu na poslu neće ništa bolje proći jer će završiti na minimalcu od 406 KM (u FBiH). U isto vrijeme, potrošačka korpa za četveročlanu porodicu iznosi oko 2 hiljade KM, od čega se skoro polovina iznosa odnosi na prehranu. Minimalac ili naknada s biroa, dakle, nisu ni izbliza dovoljni za preživljavanje, čak i ni za pokrivanje osnovnih životnih potrepština.
Federacija sebe zaštitila
Prvo što su poduzele vlasti Federacije jeste da zaštite sebe, odnosno budžet, naravno pod maskom pomaganja privredi. Usvojen je „korona-zakon“ kojim nije predviđena nikakva pomoć radnicima, već je osigurana uplata minimalnih doprinosa za pogođene kompanije koje su imale pad prihoda od 20 ili više posto. Kada se uzme u obzir da su penzioni doprinosi budžetski prihodi (i to najvažniji, u iznosu od oko 2 milijarde KM), jasno je da je cilj ove mjere bilo da se spasi budžet i da zvaničnici i administracija nastave uživati sva svoja prava.
Pomoć u isplati minimalnih plata prebačena je na niže nivoe – kantone i opštine, ali se neće svuda provoditi jednako jer nemaju svi dovoljno novca za to. Osim toga, firme će morati zadovoljiti mnogo strožije uslove da bi dobila refundaciju minimalnih plata u poređenju s uslovima za subvenciju doprinosa (naprimjer da nisu otpustile nijednog radnika).
U šumi propisa koje donose kantoni može se razbrati da će subvenciju minimalne plate imati samo firme kojima je zabranjen rad, iako je pad multisektorski. Primjera radi, izvoz iz BiH u aprilu je manji za oko 300 miliona KM ili oko 32 posto. Taj podatak govori koliki su problemi u kompanijama kojima nije zabranjen rad.
Osim toga, mnogi kantoni neće imati dovoljno novca čak ni za taj minimalac. Naprimjer, Srednjobosanski kanton uopšte neće dobiti korona-zakon, jer je tamošnje ministarstvo finansija jasno reklo da za to nema sredstava.
Zanimljive teorije
Zanimljiva je ekonomska teorija kojom se vlast poslužila da opravda nesmanjivanje plata administraciji. Naime, kazali su da bi smanjenje plata dovelo do pada javne potrošnje i time do dodatnog slabljenja ekonomije. Iako je ova teorija u suštini tačna, ovdje se ipak, po mome mišljenju, ne može primijeniti. Naime, smanjenje plata administraciji ne bi bilo u cilju, naprimjer, smanjenja vanjskog duga ili nekog drugog razloga koji bi za posljedicu imao smanjenje obima novca u cirkulaciji.
Umjesto toga, novac koji bi bio ušteđen bio bi direktno prebačen radnicima u privredi, što znači da ne samo da ne bi došlo do pada javne potrošnje, već bi došlo do njenog rasta. Radnici u privedi koji su ostali bez posla ili su prebačeni na minimalac vjerovatno bi taj novac odmah potrošili, za razliku od administracije koja finansijski puno bolje stoji i koja dio plate može odvajati za štednju koja je svakako disproporcionalno velika u BiH, a naročito u FBiH (10 milijardi KM samo štednja građana u FBiH).
Dakle, izdaja radnika u privredi nema veze sa makroekonomskim politikama već sa nespremnošću vlasti da se zamjeri najvjernijoj glasačkoj skupini – administraciji.
Rast duga i spori oporavak
Da bi finasirali budžete u vrijeme drastičnog pada prihoda, vlasti su posegnule za kreditnim zaduženjima. Federacija će se ove godine zadužiti za enormnih milijardu i 350 miliona KM, uglavnom kod komercijalnih banaka i kod MMF-a. Nije isključeno da u drugom dijelu godine taj iznos bude dodatno povećan, jer se već sada špekulira o mogućem novom aranžmanu s MMF-om, a niko ne zna koliki će pad prihoda zaista biti.
Važno je naglasiti da je nije riječ o dugoročnim kreditima već o dugu koji će u cjelini morati biti vraćen u narednih maksimalno sedam godina. Otplata trezorskih zapisa, primjera radi, kreće već krajem ove godine, kredit MMF-a vratit ćemo za 3 do 5 godina a dok dospijeća obveznica je uglavnom do sedam godina.
Dakle, BiH čeka višegodišnji period smanjene zaposlenosti i životnog standarda (jer će, prema prognozama MMF-a, trebati više godina da se vratimo na nivo iz 2019), manjih budžetskih prihoda i povećanog duga čija će otplata dodatno crpiti budžetska sredstva.
Dodajmo tome stalan rast broja penzionera, (u posljednjih šest godina broj penzionera u FBiH povećan za 40 hiljada ili oko 10 posto) i odlazak radno sposobnog stanovništva, i dobijamo savršenu distopiju od koje se ledi krv u žilama.
Tekst je nastao u okviru projekta koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i Otvorena mreža.
