Priča o ovoj kompaniji započela je još u vrijeme austro-ugarske vladavine
Ruševine pogona tvornice ŠIPAD u okolici Sarajeva još su jedan simbol koji predstavlja propast industrije na prostorima bivše Jugoslavije.
Velika drvno-prerađivačka industrija, koja je u kolektivnom sjećanju u regiji ostala prije svega po namještaju – i TV reklami “Lako je za razmještaj, ako imaš namještaj” – u godinama tranzicije bila je razbucana, pokradena i privatizirana, da bi na kraju poslovanja ostaci ŠIPAD-ovih tvornica u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji otišli u stečaj.
Organizirana proizvodnja namještaja u Americi
Riječ je o kompaniji koja je na vrhuncu moći zapošljavala osamdeset hiljada radnika i imala organiziranu proizvodnju namještaja u Sjedinjenim Američkim Državama.
– ŠIPAD se uklapa u tadašnju ekonomsku politiku i situaciju u drvnoj industriji i industriji namještaja plasiranjem proizvoda ne samo na domaće nego i na inozemno tržište, što je bilo važno za stjecanje deviza. ŠIPAD je imao razgranatu mrežu prodajnih mjesta diljem Jugoslavije, pa se sigurno još mnogi sjećaju i prodajnog mjesta u Zagrebu, u Dubravi.
Asortiman se uklapao u standardnu produkciju, što ne znači da nisu moguće iznimke – kaže dr. Vera Brdar-Mustapić, kustosica zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt.
Historija ŠIPAD-a seže u 19. stoljeće
Priča o ŠIPAD-u započinje još u 19. stoljeću, kada je, nakon što je Austro-Ugarska Monarhija anektirala Bosnu i Hercegovinu, njemački poduzetnik Otto Steinbeis 1892. godine započeo iskorištavanje šuma u Bosanskoj Krajini. Firma Bosanska šumska industrija – akcijsko društvo registrirana je 1900. godine, imala je sjedište u Drvaru i već je tada zapošljavala 2800 radnika.
Kako bi prevozila drvenu građu, firma je izgradila željezničku mrežu širom Bosne – do Prijedora i Jajca, ali i do Knina u Hrvatskoj. Nakon Prvog svjetskog rata firma mijenja ime u ŠIPAD – Šumsko industrijsko preduzeće Dobrljin-Drvar a.d., a nakon promjena nekoliko društvenih sistema, propala je 2016. godine.
Izvoz drveta i drvene građe pretvorio je tadašnji ŠIPAD u velikog izvoznika, što se nastavilo i nakon Drugog svjetskog rata, piše Index.hr.
Kako bi smanjili troškove morskog prijevoza, vlasnici ŠIPAD-a su u doba Kraljevine Jugoslavije izgradili luku u Šibeniku, gdje je uskotračnom željeznicom, preko Knina, dovoženo drvo. ŠIPAD-ova Luka Drvo u Šibeniku nije se registrirala i dobila koncesiju 1995. godine po propisima Republike Hrvatske, zbog čega je nastao sudski spor. Godine 1997. radnici su formirali poduzeće Luka Drvo Šibenik, ali ono je otišlo u stečaj.
Prostor je preuzela Luka Šibenik. Vlada Federacije BiH smatrala je kako su oštećeni za oko sto miliona eura, ali pravomoćna presuda nije donesena.
Pravomoćno nije presuđeno ni po tužbi ŠIPAD-a protiv grada Dubrovnika koji je tužen jer je njihovom drvnom građom 1991. godine zaštitio Orlandov stup od ratnih stradanja.
Vrhunac razvoja između ‘45. i ‘90.
Najveći razvoj ŠIPAD bilježi između 1945. i 1990. godine. U martu 1948. godine Vlada BiH osnovala je samostalno poduzeće ŠIPAD te obnovila njegove kapacitete. Drvna građa služila je u izgradnji ratom stradale države, ali i za izvoz.
– Drvna industrija počela se u Jugoslaviji snažnije razvijati nakon Drugog svjetskog rata i bila je jedina koja je imala velike izvore sirovine. Stoga su dosta izvozili, glavna perjanica u BiH bio je ŠIPAD, u Hrvatskoj je to bilo Exportdrvo te u Sloveniji Slovenijales. U tim firmama okupili su se vrhunski stručnjaci za razvoj proizvoda i tehnologije, marketing i drugo. Velike kompanije su radile na obnovi drvne industrije – kaže dr. Ivica Grbac, profesor emeritus na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu.
Poslovni procvat ŠIPAD je doživio između šezdesetih i devedesetih godina, kada je djelovao kao Složena organizacija udruženog rada (SOUR) ŠIPAD. U to vrijeme radio je više od osamdeset posto poslova obrade i prerade drveta u Bosni i Hercegovini, sa značajnim kapacitetima u Hrvatskoj i Srbiji.
SOUR ŠIPAD bio je mastodont socijalističke privrede – obuhvaćao je 25 radnih organizacija s 239 osnovnih organizacija udruženog rada – tvornica, skladišta, prodavaonica i predstavništva – te je imao i svoju banku. Zapošljavao je 84.500 radnika, namještaj je prodavao u 370 trgovina u bivšoj Jugoslaviji, nudeći kupcima popularne kuhinje, spavaće sobe, regale, fotelje i sve ono što im je trebalo da popune brojne stanove nastale u tom razdoblju.
Namještaj se izrađivao u tvornicama širom Bosne i Hercegovine – u Sarajevu, Mostaru, Foči, Gornjem Vakufu, Doboju, Magliću, Bosanskom Šamcu i drugdje. Zanimljivo je kako je ŠIPAD u Bosanskom Šamcu imao dvije tvornice s 1600 radnika – Budućnost, koja je radila namještaj za domaće tržište, i Stil, gdje se radio stilski namještaj za izvoz.
Savremeni laboratorij za ispitivanje kvalitete namještaja
Brojni su poznati dizajneri namještaja radili u projektnim uredima ili pogonima ŠIPAD-a. Među njima su bili i čuvena hrvatska dizajnerica namještaja Blaženka Kučinac, koja je radila u zagrebačkoj Dubravi, dizajneri Dragan Roksandić i Božidar Lapaine te Salih Teskeredžić, današnji profesor u sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti.
– Radio sam neko vrijeme u razvojnom centru ŠIPAD-a u Sarajevu. Važno je znati kako su dosta ulagali u ljude i u vlastiti dizajn i razvoj proizvoda. Investirali su u tvornice te izrađivali postojeće modele namještaja, ali i nove modele koje su predlagali dizajneri. Bili su inventivni i pratili su trendove. Napravili su i suvremeni laboratorij za ispitivanje kvalitete namještaja – napominje dr. Ivica Grbac.
Stara TV reklama koju možemo vidjeti na YouTubeu slikovito govori o ŠIPAD-ovim proizvodima.
Stručnjaci za drvnu industriju s kojima smo razgovarali ističu kako je ŠIPAD bio jedan od najznačajnijih jugoslavenskih izvoznika. U Italiju, Zapadnu Njemačku i zemlje Bliskog istoka izvozio je trupce, dok je namještaj eksportirao nadaleko.
– U to vrijeme bili su najveći evropski izvoznik u SAD i Australiju. U Americi su imali deset slagaonica namještaja za tamošnje kupce – podsjeća profesor Grbac.
Promjena političkog sistema 1991. pretvorila je socijalistički ŠIPAD u dioničko društvo. Odlukom Radničkog savjeta 29. maja 1991. nastalo je poduzeće ŠIPAD D.D. koje se 1999. pretvara u ŠIPAD Holding.
Kasnije je nastala firma ŠIPAD eksport-import koja je u stečaju od 2016. godine. Posljednjih godina svog poslovanja ŠIPAD se više nije bavio namještajem – u Sarajevu su iznajmljivali prostor poslovne zgrade u Titovoj ulici, koju je potom kupila jedna bosansko-hercegovačka banka uz pristanak većinskog vlasnika, Vlade Federacije BiH.
– ŠIPAD je bio svjetski brend u svojoj branši. Nažalost, završio je kao i mnoge druge slične kompanije – zaključuje dr. Ivica Grbac, profesor emeritus na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije.