FILM Dr. Strangelove, redatelja Stanleyja Kubricka, koliko god da je pomaknut, služi kao ogledni primjer napete atmosfere s kojom smo odrastali mi stariji od 40 godina. Nažalost, prijetnja nuklearnim uništenjem opet je aktualna, piše Peter Zwack za CNN.
Prošli je tjedan Rusija dospjela na naslovnice nakon što su Rusi predstavili svoj interkontinentalni balistički projektil RS-28 Sarmat, ili “Satan 2”. Ruski mediji tvrde da taj projektil može zbrisati s lica područja veličine Teksasa ili Francuske.
Ta je izjava napola blef, a napola zastrašivanje. Rusi na svoje nuklearno naoružanje gledaju kao izjednačujući faktor u svijetu gdje kaskaju u gotovo svakom pogledu.
Jasno je da živimo u sve opasnijem svijetu, u kojem su napetosti sve veće te se sve manje govori o nuklearnom razoružavanju. Nuklearno je uništenje neposredna prijetnja našem opstanku.
Ples po rubu
Rusko plesanje po rubu s nuklearnim naoružanjem te iskušavanje virtualnih i stvarnih granica samo dovodi do njihove sve veće izolacije. U međuvremenu je sve veća opasnost od incidenta zbog susretanja ruskih i američkih brodova kod Sirije.
Sve se to događa dok većina sporazuma o nuklearnom naoružanju pada u zaborav. To je tragično, jer su svi ti sporazumi i konvencije bile mjera povjerenja između supersila tijekom Hladnog rata. Taj bi se proces morao obnoviti prije nego krene prava utrka u naoružanju.
Ali što Rusiju navodi na takvo agresivno ponašanje?
Ranjive granice, 11 vremenskih zona i teška demografija bitni su faktori. To i teške lekcije iz povijesti Rusiji su dali iznureni i ksenofobni pogled na sigurnost granica. Rezultat toga je da čak i mirno proširenje NATO saveza samo dolijeva ulje na vatru.
Ključan dijalog
SAD i Rusija moraju ponovno uspostaviti bitan dijalog, prije nego dođe do nepovratnog incidenta. U ovom trenutku kontakt je zabrinjavajuće nepotpun. Stanovništvo SAD-a je trenutno zabavljeno politikom te nije ni svjesno ove prijetnje. Istovremeno, Ruse njihovi mediji podsjećaju na navodne prijetnje njihovom društvu.
Prvi svoj zadatak, 1982. godine, shvatio sam veoma ozbiljno. Danas, obostrani mehanizmi nisu ni blizu onome što su bili tijekom Hladnog rata.
Ako želite vidjeti kako je to bilo tad, poslušajte pjesme Toma Lehrera: “So Long, Mom” i “We Will All Go Together When We Go”. One su crnohumorni podsjetnik na zastrašujuće razdoblje kojem se ne bi trebali vraćati.
