Minimalna plaća višegodišnja je tema u Federaciji. Uprkos historijskom budžetu, minimalna plaća tek je 619 KM. Obećana od 1.050 KM još čeka zeleno svjetlo federalnog nivoa vlasti. Na crvenom je i set fiskalnih zakona. Radnici odlaze iz zemlje, a poslodavci gube strpljenje.
Najavljena minimalna plaća poslodavcima nije i nikada ne bi smjela biti najveći problem, već je problem dugotrajna i iscrpljujuća borba za ukidanje fiskalnih i parafiskalnih opterećenja, odnosno, makar njihovo smanjenje – istakao je Mario Nenadić, direktor Udruženja poslodavaca Federacije BiH, gostujući u Dnevniku 2 Federalne televizije.
Podjednake probleme, kaže, imaju i oni koji primaju minimalne kao i oni koji imaju nešto više plaće, koji su se školovali i obučavali da bi bili adekvatno plaćeni.
– Vlast, poslodavci i sindikati definitivno će morati uspostaviti zapostavljeni ekonomsko-socijalni dijalog kako bismo u najskorije vrijeme dobili najavljeni set fiskalnih reformi, smanjenje parafiskalnih opterećenja i počeli ozbiljne razgovore o podizanju standarda radnika u realnom sektoru u Federaciji – poručuje.
Prema njegovim riječima, poslodavci su jedini konzistentni u razgovorima o poboljšanju ambijenta, sastaju se sedmično, a razgovaraju i s predstavnicima vlasti različitih nivoa, međutim, bez rezultata zbog izostanka povezanosti između poslodavaca, vlasti i sindikata – i horizontalne i vertikalne – koja je neophodna.
– Vlast je imala vremena od aprila prošle godine, kada je formirana, i vjerujemo da ćemo dobiti fiskalne propise 1. jula ove godine, jer je tako najavljeno. S vlastima imamo sporadične ad hok bilateralne susrete, međutim, izostaju ključni susreti kroz Ekonomsko-socijalno vijeće ili neki drugi oblik dijaloga gdje bismo sjeli: vlast, poslodavci i sindikati – navodi Nenadić.
Kad je u pitanju iznos minimalne plaće koju bi poslodavci mogli podnijeti, Nenadić ističe da sve zavisi od seta fiskalnih reformi.
– Ako je to plaća koju treba definirati na trenutno stanje – nema puno prostora za povećanje u odnosu na ono što je Vlada nedavno usvojila. Međutim, ako sjednemo i uradimo ono što su poslodavci davno predložili, a to su značajne reforme u fiskalnoj politici, onda možemo vidjeti koji je to prostor koji je realan i u okviru kojeg se poslodavci mogu kretati kako bi omogućili veće plaće za svoje radnike – kaže Nenadić.
Ističe kako su posebno važni i parafiskalni nameti.
– Više ne znamo za šta ne plaćamo parafiskalne namete: za šume, turizam, vode, tu su nameti pri registraciji vozila… I toga je 3.200. Kad uzmete fiskalne namete i obaveze, na 1.000 KM isplaćene plaće dužni ste još oko 760 KM samo fiskalnih opterećenja. Pri tome – gdje su parafiskalna opterećenja, gdje je enormno skupo zdravstvo i obaveze iz oblasti zdravstvenog osiguranja. Jedina smo država u Evropi gdje poslodavac plaća 42 dana obaveznog bolovanja za svoje radnike – dodao je Nenadić.
Upitan da prokomentira zbog čega nema dijaloga unutar Ekonomsko-socijalnog vijeća, kaže kako je to pitanje za vlast, s obzirom na to da poslodavci i sindikati kontinuirano vrše pritisak mjesecima da se dijalog s vlastima obnovi.
– Potreban je jedan aktivan dijalog i u mjesec dana da sedmično imamo dva sastanka – imali bismo riješena brojna pitanja. Spremni smo za dijalog i ponudili smo rješenja. Do njega mora doći jer ovo sve ne ide u dobrom pravcu – poručuje Nenadić.
Osvrnuo se i na problem nedostatka radne snage, koji je trenutno, kako kaže, jedno od ključnih pitanja u funkcioniranju privrede i realnog sektora u Federaciji BiH.
– Na evidencijama u Federaciji BiH imamo preko 270.000 nezaposlenih osoba. Tvrdimo da nema više od 35 do 40 hiljada njih sa tog spiska koji su aktivni tražioci posla. Najveći broj je na evidenciji zbog zdravstvenog osiguranja i nekih oblika socijalnog osiguranja. To stvara jedan privid, krivu sliku, te pravi ogromne troškove. To se mora pod hitno mijenjati – poručuje Nenadić.
Ističe kako interes poslodavaca nije da bilo ko izgubi pravo na zdravstveno osiguranje, spremni su podržati inicijativu “zdravstvo za sve”, makar to i skuplje koštalo, a sve s ciljem da na evidenciji nezaposlenih budu osobe koje žele raditi.
– Mi smo kao odgovor na nedostatak radne snage u Federaciji BiH veoma zainteresirani da se isključivo tamo gdje se ne može osigurati domaća radna snaga liberalizuje njen uvoz. Slovenija je prošle godine uvezla preko 100.000 radnika, Hrvatska blizu 160.000, a Bosna i Hercegovina tek 3.500 radnika – naveo je Nenadić.
