Ove subote prva vozila i putnici provezli su se kroz tunel Eysturoy na Farskim otocima.
I prije svečanog otvaranja ovaj je prolaz ispod Atlantskog okeana postao prava svjetska atrakcija, a svaki korak u njegovoj gradnji pratio se s velikom znatiželjom od Amerike do Novog Zelanda.
Ono što ga izdvaja od čitavog niza sličnih projekata jest činjenica da će imati prvi kružni tok u jednom podmorskom tunelu.
Farski otoci, koji formalno pripadaju Kraljevini Danskoj, ali imaju autonomiju u nizu područja, donijeli su političku odluku o gradnji ovog tunela 2014. godine.
Eysturoyartunnilin, kako mu je izvorno ime, ima najveću dužinu od 10.800 metara (s pristupnim cestama 11.250 metara), širok je 10,25 metara, nagib mu je pet posto, a najniža mu je tačka na 187 metara ispod mora.
Povezivat će dva otoka
Povezivat će dva najveća farska otoka – Streymoy i njegova istočnog susjeda Eysturoy, a dosadašnju vožnju od Tórshavna do Runavík/Strendura skratit će s 55 na 17 kilometara, odnosno umjesto dosadašnje 64 minute trajat će svega 16 minuta (putovanje od Tórshavna do Klaksvíka skratit će se sa 68 na 36 minuta).
Sve je koštalo 166 miliona američkih dolara i finansirat će se od tunelarine, za koju je utvrđena cijena od 75 danskih kruna u jednom smjeru (oko 12 američkih dolara).
A što se spomenutog kružnog toka tiče, on neće biti samo jedna od prometnih funkcionalnosti za krak čija će gradnja ubrzo biti nastavljena, nego i pravo pravcato umjetničko djelo.
Osmislio ga je lokalni umjetnik Tróndur Patursson, koji mu je u živoj prirodnoj stijeni dao oblik – meduze, i to u sedam boja. Sve je i oslikao različitim instalacijama i ljudskim figurama koje plešu folklor. Čudo nad čudima!
Naravno, sve ovo nije moglo proći ni bez ljudi s ovih naših područja. Preko ruku Senada Bišćevića, rođenog u Sanskom Mostu u BiH, prošao je sve do jedan kabel, svi alarmi i senzori, rasvjeta i ostalo što se tiče struje u novom arhitektonskom čudu.
Bišćević je šef nabave i jedan od suvlasnika u norveškoj firmi “Roxel”, koju je angažirao glavni izvođač, moćni NCC (također Norvežani).
– Ugradili smo više od 500 kilometara raznih kabela, 99 radara, 110 kamera, devet pumpnih postrojenja, kompletnu rasvjetu, kao i efektno osvjetljenje centralnog rotora koji ima izgled meduze. Stvari su sa sigurnosnog aspekta tako posložene da niti kutija šibica ne može ispasti na kolnik ili u neki drugi dio tunela a da to senzori ne registriraju – tehničarski precizno dočarava Senad.
Prošao trnovit put
Ovaj je objekt i kruna njegove karijere. Da bi se uopće bavio poslom za koji se školovao i prošao prve godine svoje karijere, ovaj je 63-godišnjak prošao trnovit put. Kao izbjeglica stigao je u Norvešku u septembru 1993. godine.
Kako nije znao ni riječ njihovog jezika, prvo je filetirao losose u jednoj lokalnoj tvornici ribe. Kad su shvatili što najbolje zna raditi, unaprijedili su ga u električara.
Iz godine u godinu dalje se dokazivao, mijenjao je firme i radio za najjače igrače u elektroprivredi i telekomunikacijama, da bi konačno došao do današnjeg suvlasničkog statusa u “Roxelu”.
Za tu firmu radio je i u jednom od najdužih svjetskih podmorskih tunela, Ryfastu, koji kroz dvije cijevi i četiri traka, s ukupnom dužinom od 48 kilometara, povezuje treći po veličini norveški grad Stavanger s regijom Ryfylke. Otvoren je daljinski u aprilu ove godine, u vrijeme najžešće korona-krize.
– Radeći na jednom ovakvom projektu duboko ispod mora, nemate nikakav poseban osjećaj, pogotovo strah ili neugodu. Dole postoje jezera, što od prodora mora, što od otpadnih voda, ali cijelo vrijeme izbacuju ih pumpe. Pa ja sam se u jednom od njih i okupao prije svečanog puštanja u rad. Jesu me kolege malo čudno gledali na početku, ali mora Bosanac u nečemu biti prvi u svijetu – veli Senad uz smijeh.
Izvor: Slobodna Dalmacija
