Kristy Shen i Bryce Leung su dio pokreta koji se zove Fire (Vatra) koji podstiče radnike da stalno štede i omoguće tako sebi ranije penzionisanje.
Odrastajući u ruralnim siromašnim dijelovima Kine, gdje je njena porodica živjela sa manje od 0,44 dolara dnevno, Kristy Shen je naučila da donosi odluke na osnovu pragmatizma umjesto na osnovu mladalačke strasti, piše, između ostalog, The Guardian u zanimljivom članku o dvoje sasvim neobičnih penzionera u cvijetu mladosti.
Kristy Shen i Bryce Leung
Tokom prvog odlaska u prodavnicu igračaka kada je imala osam godina, nakon što se njena porodica preselila u Kanadu, odbila je da joj kupe plišanog medvjedića zarad jeftinije igračke a da razliku u novcu njen tata pošalje članovima porodice u Kini.
Još kao tinejdžerka opredijelila se za kompjuterski inženjering, ignorišući svoj san da bude pisac, i to na osnovu racionalne formule koju je osmislila rangirajući najvrijednije univerzitetske ponude zasnovane na školarinama u odnosu na buduće plate.
I kao odrasla osoba, bilo kakva neslaganja u porodici sa njenim suprugom Bryceom Leungom, kako kaže, uglavnom se rješavaju „matematičkom formulom“. Kada joj je, ističe Shen, prije sedam godina suprug rekao da za tri godine njihova štednja ima potencijal da dostigne 760.000 dolara te da mogu da se penzionišu iako su u ranim tridesetim, bila je uvjerena da su činjenice pred njom netačne.
„Moja reakcija je bila, Ne, ovo je pogrešno, tvoja matematika je pogrešna, nešto nije u redu,” kaže ona.
„Nisam vjerovala da je to uopšte moguće.“ Na kraju je, naravno, najlogičniji argument prevagnuo. Tri godine kasnije Shen koja je tada imala 31 i Leung 32 godine su se penzionisali.
Njih dvoje su dio pokreta Fire, koji ohrabruje radnike da stalno štede kako bi ranije nego inače prestali da rade za novac.
Danas, Shen sa 36 i Leung sa 37 godina, uživaju u penziji. Od kada su napustili svoje stare poslove – oboje su radili kao kompjuterski inženjeri – putuju širom svijeta – i provode vrijeme u zemljama poput Japana, Britanije, Portugala i Tajlanda.
Formirali su i vrlo uspješan i posjećen blog – Millennial Revolution, preko kojeg podučavaju druge kako da se penzionišu ranije, a napisali su i dvije knjige. Prva je knjiga za djecu – „Little Miss Evil“ a druga „Quit Like a Millionaire“, nešto poput memoara vodiča koja je ugledala svjetlost dana ovog mjeseca i predstavlja finansijsku nezavisnost kao put ka sreći i te odbacivanje vlasništva nad kućom kao investiciju.
Njihovi prijatelji i porodice u početku su bili skeptični, očekujući da će se vratiti sa puta bez novca nakon godinu dana. Ali putovanje ih je koštalo manje nego što je potrošeno godinu dana kod kuće u Torontu, a njihov investicioni portfolio je porastao od kada su napustili stare načine živote, pa sada imaju više novca nego na početku penzionog staža.
Njihov ulazak u pokret Fire počeo je prilično konvencionalno – štedjeli su za depozit za kupovinu kuće. Ali što su više štedjeli, to je cijena kuća rasla i bili su sve manje sigurni da će doći do imovine. Do 2012. nakon sedam godina štednje, imali su 500.000 dolara, ali je Leung počeo da traži druga rješenja.
Nakon što je naišao na blogere pokreta Fire kako kaže, „shvatio sam na osnovu onoga što su radili i gdje smo bili da bismo mogli biti u dugovima narednih 25 godina“. Pred nama je bila odluka ili takva prespektiva ili penzionisanje za tri godine.
Koristeći adaptiranu verziju „pravila 4 posto“ – princip koji je pozajmljen iz tradicionalnog penzionog svijeta – izračunali su svoje osnovne životne troškove – 40.000 kanadskih dolara, i pomnožili sumu sa 25 da bi došli do sume od milion kanadskih dolara, koliko im je trebalo da se penzionišu.
Za ukupno devet godina uspjeli su da ostvare oko četiri petine toga u štednji, plus još 200.000 kanadskih dolara kroz niskorizične investicije.
Ali njihov način štednje nije bio baš skroman. Oni su nastavili da troše novac na praznike i čak su sebi dozvoljavali i „poneke užitke“ mimo redovnih troškova. Smanjenje je bilo fokusirano na tri ključne oblasti: transport, stanovanje i hranu.
Izbjegavali su da se hrane van kuće, koristili su samo javni prevoz i stanovali daleko od centra grada da bi uštedjeli na stanarini.
Praćenje njihove potrošnje pomoglo im je da se identifikuju oblasti na kojima bi mogli dodatno uštedjeti – uključujući i naviku svakodnevnog ispijanja piva.
„U jednom trenutku na početku je trošio 400 dolara samo na pivo“, kaže Shen, smijući se. „Da li shvataš da je to ista suma koju smo koristili za plaćanje stanarine tokom studija mjesečno?
Sada kada su penzionisani, vjeruju da će zadržati svoju ušteđevinu uloženu u jeftine indeksne fondove ETF-a (fondovi kojima se trguje na berzi). U slučaju ekonomskog sloma, poput onog iz 1929. godine, kažu da imaju tri rezervna plana.
„Vjerovatno da smo neki od najpesimističnijih ljudi koje ćete ikada upoznati“, pojašnjava Leung. „Sve ovo radimo samo zato što smo stvorili sve te sigurnosne mreže.“
Tokom ranog djetinjstva u Taipingu, selu u provinciji Sichuan, Shen kaže da je rano shvatila način razmišljanja u oskudici.
„Ako ikada nemadneš, vlada nije tu da ti pomogne, nikada neće biti sigurnosne mreže za koju možeš da se uhvatiš. Tako su mi moji roditelji u glavu usadili da je novac najvažnija stvar na svijetu.
Uprkos tome što su zarađivali malo novca u Kanadi njeni roditelji su slali novac u Kinu kako bi podržali ostatak porodice. Ta rana iskustva iz Kine pružila su Shen perspektivu o siromaštvu, kaže ona. „Uglavnom, ako imate četiri zida i imate roditelje i imate hranu, vi ste bogati.“
Da nije bilo iskustava iz djetinjstva, Shen ne bi mislila da će sada biti mlada penzionerka.
Zadovoljna je, kaže, što sada može da radi nešto što voli bez bojazni koliko će zaraditi i da li će joj to biti dovoljno. Sretna je kao penzionerka jer ju je ranije njen posao u jednom trenutku toliko ojadio da je bila na lijekovima protiv anksioznost i depresije.
Zato sada želi drugima pomoći. Pokret Fire posmatra kao lijek. „Gotovo kao da vidite da se ljudi razbolijevaju, znate kako se osjećaju i grozno je biti bolestan i želite da im date lijekove koji će im pomoći da se osjećaju bolje.“
Na pitanje, da li bi se ikada vratili na svoje stare poslove, Shen sliježe ramenima. „Mislim da više ne bih bila korisna kao radnik.“
Ona je, kako kaže, postala previše otvorena da bi poslušno slijedila nečije upute.
„Kada jednom izađete iz matrice, ne možete se vratiti u matricu“, kaže ona, prenosi Danas.
