Davne 1899. godine na sjednici Općinskog vijeća u Mostaru gradsko poglavarstvo donijelo je odluku o uzimanju novčanog zajma kojim je Mostar dobio gradsku vodovodnu mrežu, a prema dostupnim podacima, predmet iste sjednice bila je i uspostava tramvajskog prometa u ovom gradu.
Mostar je tako, kako stoji u knjizi ‘Veliki graditelj Miroslav Loose’ autora Karla Drage Miletića, na zahtjev vijećnika Mehmeda eff. Đikića uz zajam od 500.000 forinti (preko 2,5 milijuna eura) trebao dobiti tržnicu, ubošku kuću, kanalizaciju, kupalište, treći most, električnu rasvjetu i tramvaj.
Treći most
”Sve su te radnje od prijeke potrebe za zdravstveni i ekonomski razvitak našeg grada, a osim toga bit će od njih i znatne materijalne koristi, kao što to najbolje vidimo kod sarajevske općine”, rekao je vijećnik Đikić na sjednici Općinskog vijeća vođenoj 16. veljače 1899. godine.
U to vrijeme, kako zapisuje povjesničar Miletić, na čelu Mostara bio je H. Ahmetbeg Hadžiomerović, dok su dužnost podgradonačelnika obnašali Đorđo Glavan i Ivan Bašadur.
Vijećnik Ante Butigan dao je prijedlog da se uz vodovod, koji je u to vrijeme bio gorući problem ovog grada, sagradi i treći most preko Neretve jer je po ”prometnim odnošajima ovog grada od prijeke potrebe”.
Nadalje su mnogi vijećnici izjavili da uviđaju važnost i hitnost predloženih radnji, ali da valja najprije pričekati na realiziranje vodovodne mreže i tek onda meritorno donijeti zaključe o ostalim prijedlozima.
Suficit
Zanimljivost za istaknuti jeste i činjenica kako je, prema izvještaju, postojalo vrijeme kad je proračun Grada Mostara bio u suficitu. Naime, prema planiranom troškovniku za izvršavanje ovih radnji navedeno je kako se ‘dohoci ove općine tako povoljno razvijaju da može svake godine u ime kamata i amortizacije zajma i svotu od 10-15.000 forinti u njezin proračun uvršćivati, što se najbolje vidi ih njezinih pretećaka prošlih godina’.
Godine 1898. višak je proračuna bio preliminiran sa svotom od 3,414 forinti.
”Stoga dakle i pošto danas proračunska sredstva ovoj općini dopuštaju da, primjerenu svotu za podmirenje troškova oko raširenja vodovoda u proračun svake godine uvršćuje, gradsko poglavarstvo predlaže da se gradski vodovod raširi, a da se troškovi oko toga podmire zajmom koji se ima isplatiti nakon izvjesnog broja godina amortizacijom. Raširenje vodovoda ima se izvesti u takvom obimu da se u svaku kuću može uvesti, a da količina vode bude tako obilna da može podmiriti potrebe ne samo današnjeg nego i trostručnog stanovništva”, navedeno je u tadašnjem prijedlogu gradskog poglavarstva.
Zakon o gradnji vodovoda je donesen nešto kasnije te se, kako zapisuje Miletić, već 1903. godine spominje uvođenje česama u kuće i ustanova propisa o upotrebljavanju vodovodna vrela Radobolja od strane privatnih stranaka, kao i cijenik o namještanju vodovoda.
Prijedlozi o izgradnji mostarske tržnice, kanalizacije, i kupališta došli su nešto kasnije dok neki od iznesenih prijedloga tadašnjeg gradskog vijeća ni danas nisu relizirani. Jedan od njih svakako jeste i uspostava tramvajskog prometa koji je ovaj grad, po uzoru na Sarajevo u kojem je prvi tramvaj pušten u promet 1.1.1885. godine, trebao dobiti.
Do nekog novog gradonačelnika, gradskog vijeća, proračuna ostaje nam jedino tramvaj zvan čežnja.
Bljesak.info
