Ambicija može da se definiše kao težnja za nekom vrstom postignuća ili razlikovanja. Uključuje, prvo, želju za postignućem, i, drugo, spremnost da se radi na tome čak i kada naiđu nedaće ili neuspjeh.
Biti ambiciozan znači postići nešto ne zbog samog postignuća, već radi razlikovanja sebe od drugih. Da smo posljednja osoba na svijetu, ne bi imalo mnogo smisla težiti ka tome.
Ambicija se često miješa sa težnjom. Za razliku od puke težnje, kojoj je cilj određeni objekat, ambicija je osobina. Čovjek ne može da promijeni svoju ambiciju: pošto je postigao jedan cilj, istinski ambiciozna osoba ubrzo formuliše drugi kom će da teži.
Kada se govori o ambiciji, promalja se i riječ nada koja predstavlja nešto drugo. Nada je želja da se nešto dogodi u kombinaciji sa iščekivanjem da će se to desiti.
Nasuprot tome, ambicija je želja za postignućem ili razlikovanjem u kombinaciji sa željom da se radi na tome to. Suprotnost nadi je strah, beznađe ili očaj; suprotnost ambiciji je jednostavno “nedostatak ambicije“, što nije negativno stanje, piše Bizlife.
Možda je to čak i poželjnije stanje u nekim kulturama. U mnogim istočnjačkim tradicijama, ambicija se smatra zlom koje nas, vezujući za svjetske aktivnosti, drži podalje od duhovnog života i njegovih plodova, vrline, mudrosti i spokoja. Za razliku od istoka, na Zapadu se ambicija hvali kao preduslov ili preteča uspjeha.
Kako da znate da li je vaša ambicija dobra ili loša?
Niste sigurni da li vaša ambicija spada u kategoriju “dobre“ ili “loše“? Trebalo bi, prije svega, da sagledate kako se osjećate u vezi sa tim.
Da li ste uzbuđeni i sretni kada slijedite svoje ciljeve? Onda vam je vjerovatno i dalje dobro. Možete da se obratite ljudima oko vas da vidite da li misle da vam je potrebna pauza, ili da se uvjerite da li ih i dalje poštujete umjesto da budete 100 posto fokusirani na svoja dostignuća.
Ako ambicija dovodi do stresa, anksioznosti, depresije ili lošeg zdravlja – bilo kod vas ili kod onih oko vas – onda je vjerovatno vrijeme da stanete. Budite iskreni prema sebi o tome kako se osjećate i kako se osjećaju i oni oko vas.
Provjeriti sa onima koji su vam najbliži jedna je od najboljih stvari koje možete da uradite. Zamolite ih da budu iskreni prema vama, jer su možda skloni tome da održe status “kvo” umjesto da rizikuju da vas uznemire. Ali biti iskren, prema vama, ako su vaši postupci nezdravi može da bude najbolja stvar koju oni mogu učiniti za vas.
Kako su antički filozofi vidjeli ambiciju?
Na primjer, u “Republici” Platon kaže da dobri ljudi, lišeni ambicija, izbjegavaju politiku, ostavljajući da vladaju loši i njihove ambicije. Čak i da ga pitaju ili pozovu, dobar čovjek bi odbio da vlada. Da bi natjerao dobre ljude na položaje moći, Platon ide tako daleko da predlaže uvođenje kazne za odbijanje vladanja.
Aristotel je imao nijansiraniji pogled na ambiciju. U “Nikomahovoj etici”, on definiše vrlinu kao sklonost ka sredstvu između viška i manjka, što je, za razliku od viška ili manjka, oblik uspjeha i stoga je dostojan hvale. Na primjer, oni koji bezglavo trče u svaku opasnost su brzopleti, dok su oni koji bježe od svake opasnosti kukavice. Međutim, hrabrost je naznačena sredinom.
Aristotel nastavlja da raspravlja o glavnim vrlinama i ambiciji. U sferi “manje časti i nečastivosti“ on naziva “ambiciju“ kao opaki višak, a “nedostatak ambicije“ kao opaki nedostatak, a “pravu ambiciju“ kao vrlinsko sredstvo.
U današnje vrijeme, poslije Aristotela, o ambiciji se govori kao o “zdravoj ambiciji“, “nezdravoj ambiciji“ i “nedostatku ambicije“. Zdrava ambicija može da se shvati kao odmjerena težnja za postignućem ili razlikovanjem, a nezdrava ambicija kao neumerena težnja za tim. Zdrava ambicija je individualna i društveno konstruktivna, dok je nezdrava ambicija sputavajuća i destruktivna, i više je slična pohlepi.
Ambicija se izjedačuje sa žrtvom
Ljudi nisu istinski ambiciozni ako nisu voljni da se žrtvuju u ime svoje ambicije – iako kraj njihove ambicije možda nije vrijedan njihovih žrtava. Moglo bi se da se tvrdi da sa čistom, golom ambicijom, kraj nikada nije vrijedan žrtve.
Srećom, ambicija je rijetko čista. Ona se obično miješa sa nesebičnim ciljevima i motivima, čak i ako oni mogu da budu više slučajni nego namjerni i odlučujući. Može doći do toga da su sva naša najveća dostignuća, ili skoro sva, slučajnost ambicija.
Studije su otkrile da, u prosjeku, ambiciozni ljudi postižu viši nivo obrazovanja i prihoda, grade prestižnije karijere i uprkos štetnim efektima svojih ambicija, prijavljuju viši nivo ukupnog zadovoljstva životom.
Zbog loše sreće i lošeg prosuđivanja, većina ambicioznih ljudi na kraju ne ispuni svoje ambicije, ali to ih i dalje dovodi daleko ispred svojih skromnijih vršnjaka.
Izvor: BIZLife
