Primijetili ste da lakše rješavamo tuđe probleme nego svoje? Kada je u pitanju naš problem, preplavljuju nas razne emocije – tuga, bijes, ljutnja ili nešto sasvim četvrto, i prilično smo zbunjeni.
Ali kada treba nekog da posavjetujemo, onda posmatramo situaciju sa distance, hladne glave možemo da damo sud.
Autori sajta Business Insider konsultovali su Susan David, psihologa Harvardske medicinske škole (Harvard Medical School) i autorke knjige Emotional Agility, objasnila je da nam je teško da se distanciramo od svojih misli i emocija. Rezultat je taj da se uplićemo u mrežu stresa iz koje kao da nema izlaza.
Ali Suzan, koja se konsultuje sa organizacijama, kao što su, između ostalih i, Ujedinjene nacije, ima “elegantno” rješenje kako da se distanciramo od svojih misli i osjećanja.
Korak 1: Mislite na nekog kog zaista poštujete. Možda je to vaš omiljeni biznis lider, kolega, neko na koga se ugledate.
Korak 2: Da ta osoba prolazi kroz istu situaciju, šta biste mu savjetovali?
Evo šta kaže Suzan Dejvid:
” Zvuči uprošćeno, ali je nevjerovatno kako, kada se radi o meni i pitate me šta bi trebalo da radim, ukopam se i ponavljam da nemam ideju… Ali kada je riječ o nekom drugom, puna sam ideja i rješenja. Dakle, oslobađamo se i dolazimo do nevjerovatnih rješenja iz sasvim druge perspektive”.
Druga slična “jvežba” koju Suzan koristi kada radi sa klijentima jeste da se sebi obraćate u trećem licu. Ideja je ista, trebalo bi da napravite distancu između sebe i svojih misli, i da prepoznate da vaša osjećanja nisu nužno i realnost.
“Kada kažete – ja sam pod stresom, vi i vaša osjećanja postajete jedno, tu postoji znak izjednačavanja. Ali kada kažete – šta bi trebalo Suzan (odnosno ovde stoji vaše ime) da uradi u ovoj situaciji koja je suviše stresna za nju? Na primjer, da drži govor pred publikom. Onda vam već padaju neka rješenja na pamet – možda bi trebalo da vježbate više, ili da se sprijateljite sa nekim iz publike sa kim biste mogli kasnije da se povežete”.
Ideje ove psihološkinje zasnivaju se na teoriji “prisutnosti u trenutku” (mindfulness), odnosno usredsređenosti na misli, osjećanja i telesne senzacije, a bez procjenjivanja ovakvih osjećaja. Ona dalje objašnjava da je poenta i u tome da vidimo svijet kroz više perspektiva.
Na kraju krajeva, ovakva teorija pomaže nam da shvatimo da skoro uvjek postoji rješenje problema sa kojim se suočavamo – pitanje je samo da li ćemo se izmestiti sa svog stanovišta tako da možemo i da vidimo to rješenje. (Bankar.me)
