U samom srcu Baščaršije, među mirisima kože, drveta i starog zanata, nalazi se mala radionica u ulici Sarači. Vrata radionice kriju priču dugu gotovo jedno stoljeće, priču o radu, dostojanstvu i upornom čuvanju tradicije.
Danas njome upravlja Mirsad Hašimbegović, sin osnivača radionice, čovjek čije ruke i pogled svjedoče o životu posvećenom zanatu i porodici.
Radnju je osnovao njegov otac 1939. godine. Mirsad je, kao dječak, prolazio kroz svijet kože, igle i konca, učeći zanat gledajući oca kako stvara. Samostalno je preuzeo posao 1984. godine i do danas ostao vjeran ovom pozivu u krojačko-saračkoj djelatnosti koja polako nestaje, ali u njegovoj radionici i dalje živi.
„Ovdje se i danas radi kao nekad – rukama i srcem“, počinje tako svoju priču Hašimbegović.
„Bavim se izradom i reparacijom svih vrsta kožne konfekcije i galanterije. Radim jakne, torbe, pojaseve, prsluke… a ono što ljudi posebno cijene jeste kada radim po mjeri,“ priča Mirsad.
Posebno je ponosan na unikatne radove u koje unosi dio bosanske tradicije.
„U galanteriju često ugradim dijelove starih bosanskih ćilima ili motive Sarajeva. Strancima je to posebno zanimljivo, jer nose sa sobom nešto autentično, nešto što ne mogu kupiti nigdje drugo,“ objašnjava.
Rat, invaliditet i tiha upornost
Njegov put nije bio jednostavan. Kao ratni vojni invalid, suočavao se s fizičkim i finansijskim izazovima, ali radionicu nije napuštao. Umjesto toga, učio je kako da svoj prostor prilagodi sebi – polako, strpljivo.
„Radionica je moj život. Da bih nastavio raditi, morao sam je prilagoditi svojim mogućnostima. To nisam mogao sam,“ kaže.
Prije desetak godina, u razgovoru u Obrtničkoj komori, čuo je za Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
„Nisam znao šta mogu očekivati, ali sam otišao i raspitao se. U prostorijama Fonda sam saznao da postoji sistemska podrška za nas koji želimo raditi, ali nam treba podsticaj,“ prisjeća se.
Od tada koristi kontinuiranu podršku – mjesečne novčane naknade, sufinansiranje doprinosa, poreza i prijavu na javne pozive za unapređenje poslovanja.
„Zahvaljujući Fondu uspio sam nabaviti materijal, poboljšati uslove rada i, što je najvažnije, prilagoditi radionicu svojim potrebama“, pojašnjava naš sagovornik.
Naslijeđe koje traje
U svakom komadu kože koji obradi, u svakoj tačnoj šavi, u pažljivo ušivenom motivu – Mirsad ostavlja dio sebe. Njegov rad je zanat, ali i priča, sjećanje, most između prošlosti i danas.
Na kraju razgovora, Hašimbegović jasno poručuje:
„Fond za profesionalnu rehabilitaciju pokazuje da zajednica može pomoći čovjeku na dostojanstven način – bez suvišne papirologije, bez prepreka, nego s razumijevanjem. A kada znaš da nisi sam, lakše je raditi, lakše je živjeti“, zaključio je Hašimbegović.
I na kraju se može samo reći da ovo nije priča o prošlosti, nego o upornosti koja traje. O rukama koje čuvaju zanat, o zajednici koja zna prepoznati vrijednost i o tome kako se tradicija ne nasljeđuje riječima nego radom, predanošću i podrškom u pravom trenutku.
