Ekonomija Bosne i Hercegovine prepuštena je sama sebi, u vrijeme kada joj je potrebna velika pomoć i intervencija države. Vlasti su se u posljednje vrijeme praktično prestale baviti ekonomskim pitanjima.
Piše: Goran Mrkić
Iz globalne agencije S&P Global Ratings jasno su prije nekoliko dana upozorili vlade širom svijeta da moraju nastaviti s podsticajima privredi i građanima te da ne smije doći do opuštanja.
Lideri zemalja EU dogovorili su danas paket pomoći zemljama članicama od čak 750 milijardi eura, od čega će 390 milijardi eura biti grantovi, odnosno bespovratna sredstva za oživljavanje ekonomije. Primjera radi, Hrvatska će dobiti 22 milijarde eura pomoći od EU, od čega oko 6 milijardi eura bespovratnih sredstava.
S druge strane, vlasti u BiH ne smatraju potrebnim da se nastavi sa pomaganjem privredi, nakon što je istekao prvi paket mjera koji je bio veoma skroman. Turizam je i dalje na koljenima, izvoznici trpe velike gubitke, a stanje je veoma neizvijesno što se tiče daljeg raspleta situacije.
Naročito zabrinjava rast broja novih slučajeva zaraze, zatvaranja granica, ograničenja putovanja i slabija potrošnja građana na sve osim osnovnih životnih namirnica.
Kreditiranje jedina mjera
Vlada Federacije u petak je potpisala ugovor s Razvojnom bankom FBiH o osnivanju garancijskog fonda od 80 miliona KM, što je praktično jedina mjera koju je poduzela za kakvu-takvu pomoć privrednicima u narednom periodu. Slična mjera postoji i u RS.
Ovim fondom, Vlada FBiH preuzima 50 posto rizika s komercijanim bankama “kako ne bi došlo do zastoja u kreditiranju i investiranju”. Kako je rečeno, kroz ovaj program “privrednicima će putem komercijalnih banaka biti dostupna sredstva za tekuću likvidnost, održavanje proizvodnje i broja zaposlenih, te za završetak započetih investicija i novo zapošljavanje”.
Ne samo da ovaj fond izgleda patuljasto prema sredstvima koja izdvaja EU, već je problem i u njegovoj namjeni, odnosno što je riječ isključivo o kreditima a ne o grantovima.
Kompanije održavaju nivo proizvodnje i broj zaposlenih radnika shodno stanju na tržištu. Dakle, proizvode onoliko robe koliko mogu prodati, za to im je potreban određeni broj radnika, a na taj način se održava i likvidnost preduzeća.
Ako dođe do poremećaja na tržištu, odnosno smanji se potražnja i prodaja, dolazi do problema u likvidnosti i kompanije moraju srezati troškove, tako da smanjuju proizvodnju i broj radnika. Ukoliko su poremećaji kratkoročni, npr. izazvani prirodnim nepogodama ili vladinim mjerama (poput mjera karantina), kao što su bili u drugom dijelu marta i aprilu, onda se mogu prevladati kreditima.
No, problem je što ovi poremećaji u narednom periodu neće biti kratkotrajni. Kriza izazvana pandemijom trajat će najmanje dvije godine, a možda i mnogo duže. Sama činjenica da se u saopštenju vlade navodi da će kompanije trebati kredite za održavanje nivoa proizvodnje i broja radnika sugeriše da sadašnji nivo proizvodnje neće biti profitabilan, odnosno da će potrošnja biti smanjena a samim tim i prihodi.
S druge strane, ne daje se nikakv rok do kada će to smanjenje trajati (zato što ni u Vladi nemaju predstavu o tome), odnosno procjena kada će doći do oporavka tržišta.
Ugledati se na Brisel
Nažalost, sve što se sada dešava ne ukazuje da će do oporavka brzo doći. Kako smo rekli, broj slučajeva zaraze raste, granice se zatvaraju, prognoze ekonomskog rasta glavnih trgovinskih partnera BiH sve su gore, a niko ne zna šta donosi jesen…
Od kompanija se, dakle, očekuje da se u takvim uslovima zadužuju da bi održale nivo proizvodnje i broj radnika za kojima očito neće biti realne, tržišne potrebe. Dug kompanija na taj način će dodatno porasti a nema nikakvih izgleda u snažniji oporavak tržišta, odnosno da će kompanije biti u boljoj poziciji kako bi mogle vraćati te kredite.
Osim toga, kako smo rekli, kompanije će moći koristiti novac za “završetak započetih investicija i novo zapošljavanje”. Naravno, mnoge kompanije će obustaviti započete ili planirane investicije, ali uglavnom zbog neizvijesnosti i pada tržišta. Kompanije koje se kreditno zaduže da bi zaposlile nove radnike naći će se u problemima ako njihova investicija ne bude isplativa u novim tržišnim uslovima, a imat će dug koji će morati vraćati.
Ovo ne znači da zaduživanje radi širenja proizvodnje nije sasvim normalna pojava. No, ključna stvar je da ta investicija mora biti tržišno isplativa.
Upravo iz tih razloga Brisel se odlučio da pomoć ekonomijama EU podijeli između grantova i kredita. Isto su morale učiniti i vlasti u BiH, odnosno u FBiH. Samo na taj način se pruža prava podrška privredi u stanju u kojem se ekonomija i tržište sada nalaze.
Tekst je nastao u okviru projekta koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i Otvorena mreža.
