Istorijska pozadina ovog rituala prilično je nejasna, te neki spisi navode da je riječ o starom paganskom običaju Rimljana, koji su vjerovali da u jelama obitavaju duhovi iz šume. Zato su u novogodišnjoj noći darivali jelke, kako bi odobrovoljili duhove. Poslije su počeli i da sijeku mlade jelke i da ih donose kući i tako je nastao ovaj običaj.
Što se same simbolike tiče, često se naglašava da zimzeleno drveće simbolizuje život – i daje nadu da će zima proći, da će ponovo stići topliji, proljećni dani.
Međutim, što se istorijskih činjenica tiče, poznato je da je pionir u kićenju jelki bila Njemačka. Tamo se u srednjem vijeku jelka kitila crvenim jabukama, dok se u zapadnoj Njemačkoj jelka kitila kolačićima i svijećama. Ritual se polako proširio po cijeloj Evropi.
Ipak, prva zabilježena novogodišnja jelka nije bila u Njemačkoj, a dva grada se i danas svađaju oko toga kojem pripada ta čast. Talin u Estoniji i Riga u Letoniji prvi su gradovi koji su baš za novogodišnje i božićne praznike imali okićene jelke – prvi 1441, a drugi 1510. godine.
Prvi ukrasi su bili jestivi, a legenda kaže da je staklene ukrase prvi napravio jedan njemački duvač stakla – bio je veoma siromašan i tužan što ne može da kupi jestive ukrase. Zato je riješio da, ne bi li obradovao svoju decu, ukrase napravi svojim rukama, onako kako najbolje zna – od stakla. Ukrasi su bili toliko zanimljivi da su oduševili sve i on se na kraju jako obogatio.
Stakleni ukrasi su se proširili po Evropi, a onda su stigli i do Amerike. Zahvaljujući Nijemcima koji su stigli na prostore SAD-a, okićene su prve jelke u 17. vijeku. Azija se ovom trendu priključila u 19. vijeku.
Jelke su masovno počele da se ukrašavaju tek pedesetih godina prošlog vijeka. (Noizz.rs)
