Često ćete naići na misao da u „kapitalizmu bogati postaju još bogatiji, a siromašni siromašniji“. Ali da li je zaista tako?
Siromašni u ekonomski slobodnim zemljama imaju višestruko viši dohodak nego siromašni u zemljama koje nisu ekonomski slobodne. Drugim riječima, nigdje nije prijatno biti siromašan, ali dok u nekim zemljama biti siromašan znači živjeti u kolibi od blata, raditi naporne fizičke poslove od jutra do mraka i brinuti se za svaki naredni obrok, u drugima to ipak znači možda veoma skroman, ali život koji ima mogućnosti da se unaprijedi.
Kada se ovo sagleda jasno je da je tržišna privreda (ili ono što se kolokvijalno naziva „kapitalizmom“) bolja za siromašne od bilo koje alternative, jer život u ekonomski uređenim društvima na takav način značajno povećava njihov dohodak i životni standard.
U pažnji koja se posvećuje siromaštvu ili nejednakosti često postavljamo pogrešno pitanje, koje glasi: kako nastaje siromaštvo? Ovo pitanje je promašeno jer je siromaštvo osnovno stanje čovječanstva. Ljudska vrsta najveći dio svog postojanja provela je u užasnom siromaštvu i samo je dio čovječanstva tokom prethodna dva vijeka uspio da mu pobjegne. Pravo pitanje koje sebi treba da postavimo jeste: kako nastaje prosperitet?
Zašto je za siromašne bolje da žive u ekonomski slobodnijim zemljama?
Najvažnije pitanje svakako je koji su čvrsti pokazatelji koji upućuju na tezu iz uvoda? Iako nam samo letimičan pogled na evropske ili zemlje Sjeverne Amerike govori da nisu sve privrede iste, već i da među njima postoje često i značajne razlike, moramo razmotriti neke opipljive i prihvaćene kriterijume.
U pomoć nam ovdje priskače Indeks ekonomskih sloboda, koji mjeri to koliko se zemlje približavaju zamišljenom idealu slobodne tržišne utakmice, kroz niske poreze, garanciju imovinskih prava, slobodnu međunarodnu trgovinu, valutu stabilne vrijednosti i bez pretjerane poslovne regulacije. U razvijanju ovog indeksa učestvovao je veliki broj naučnika, uključujući i nekoliko dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, kao što su Daglas Nort, Geri Beker ili Milton Fridman.
Indeks ekonomskih sloboda pokazuje da stanje nije crno – bijelo, već da je svet više u raznim nijansama sivog. Prema posljednjem izveštaju koji prikazuje podatke iz 2019, Hong Kong i Singapur su na vrhu kao ekonomski najslobodnije zemlje sa skorom od 8.94 i 8.65 (od maksimalno 10), dok se na dnu nalaze Sudan i Venecuela sa skorom od 4.21 i 3.34.
Kada zemlje grupišemo prema njihovim rezultatima na ovom indeksu, dobijamo jako zanimljive rezultate. Prvo, ekonomski slobodnije zemlje su i ekonomski razvijenije, pa imaju znatno veći dohodak, što je možda i intuitivno – slobodnije privrede po pravilu imaju povoljnije poslovno okruženje što pozitivno utiče na investicije. A investicije danas znače ekonomski rast sutra.
Ali šta nas se ovo tiče? Ekonomski razvoj je dobra stvar, ali ako se plodovi tog razvoja raspodjele samo među bogatima, za siromašne neće ništa ostati, pa je ova slika lažna. Problem u ovakvom rezonovanju jeste samo u tome što nema jasne veze između učešća nivoa dohotka najsiromašnijih i nivoa ekonomskih sloboda.
„Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni siromašniji“ imala bi smisla ako bi uočili jasnu negativnu vezu između nivoa ekonomskih sloboda i prihoda siromašnijih. Ali nje jednostavno nema.
I kao što smo na samom početku rekli – nigdje nije prijatno biti siromašan, ali na ovim grafikonima možemo vidjeti tu bitnu razliku između siromašnog stanoviništva u bogatim i siromašnim zemljama.
Često se treba podsjetiti da je definisanje nekog ekonomskog sistema kao „kapitalizma“ prilično loše i zastarjelo, jer se bazira na davno prevaziđenom marksističkom pogledu na svijet – samo kroz proizvodne snage. Kapital podrazumijeva sredstva za proizvodnju, ali ona ne moraju biti samo u privatnom, već mogu biti i u državnom vlasništvu.
Na primjer, fabrike i mašine su postojale i u SSSR-u, ali su bile u vlasništvu države, ne privatnih preduzetnika. U ekonomiji Kine i pojedinim zemljama bogatim prirodnim resursima kompanije u državnom vlasništvu i dan danas igraju važnu ulogu, pa se „državni kapitalizam“ spominje kao jedan od načina organizovanja ekonomskog života. Stoga je izraz tržišna privreda mnogo bolji opis onoga što se kolokvijalno podrazumijeva pod kapitalizmom: ekonomski sistem baziran na privatnoj svojini i slobodnoj tržišnoj razmjeni, preko informacionog mehanizma cijena.
Prirodni eksperimenti su događaji u kojima je silom prilika došlo do onih uslova koje je nemoguće zadovoljiti u društvenim naukama zarad eksperimentalnog proučavanja nekog fenomena. U dihotomiji kapitalizma / socijalizma (mada je mnogo bolji izraz, kao što smo rekli, tržišna / planska privreda) postoji nekoliko situacija koje su usljed političkih prilika tokom Hladnog rata postale neka vrsta prirodnog eksperimenta.
U pitanju su zemlje koje su podijeljene kao interesne sfere između SSSR-a i SAD nakon Drugog svjetskog rata, kao što su Sjeverna i Južna Koreja ili Zapadna i Istočna Njemačka (da se ne zamaramo njihovim pravim imenima, pošto ako neka zemlja u svom nazivu ima izraze kao „demokratska“ i „narodna“ najčešće demokratije nema ni za lijek, a njome ne upravlja narod nego partijska oligarhija).
U pitanju je isti narod, sa istom kulturom, sličan ili jako blizak geografski položaj i prisustvo prirodnih resursa. Ove države su se najviše razlikovale (a u slučaju Koreje tako je još uvjek) po svom ekonomskom uređenju: sa jedne strane tržišna, a sa druge planska privreda.
Već poslije par decenija postala je jasna razlika u ekonomskim posledicama ova dva različita ekonomska sistema: dok se u Zapadnoj Njemačkoj bogati vozili Mercedes, a radnička klasa Folksvagen, u Istočnoj Njemačkoj su to bili trabant i bicikl. U slučaju Koreje je stanje još gore, jer dok je Južna Koreja postala jedno od glavnih mjesta za proizvodnju elektronike i automobila (a potom i filmova i sladunjavog popa), Sjeverna Koreja još uvjek nije riješila pitanje sigurnog snabdijevanja svog stanovništva hranom, pa se tamo još uvijek dešavaju sporadične gladi koje odnose ljudske živote i u čije rešavanje su uključeni međunarodni donatori.
Važnost ovakvih prirodnih eksperimenata ogleda se upravo u tome što je sistem tržišne privrede bolji za siromašnije dijelove stanovništva od bilo koje dosadašnje alternative. Samim tim floskula da su u kapitalizmu siromašni sve siromašniji sigurno ne stoji, te ako se teži pristojnom životu većine građana tržišna privreda, praćena vladavinom prava je put kojim se stiže do tog cilja.
Izvor: Talas.rs
