Prije petnaest godina, osnivač kompanije “Chobani” u Americi kupio je fabriku mlijeka i počeo da proizvodi jogurt u grčkom stilu.
Njegova kompanija u privatnom vlasništvu sada zarađuje više od 1,5 milijardi dolara godišnje – a ističe se kao šampion dobrog poslovanja.
Hamdi Ulukaja objašnjava svoju magičnu formulu uredniku “Bloomberg Businessweek”, Džoelu Veberu, prenosi Blic.
Hamdi, ti si turski Kurd koji je došao u SAD i postao milijarder koji prodaje grčki jogurt Amerikancima. Koja druga hrana bi vas mogla odvesti na takvo putovanje?
– Ne mogu da zamislim ništa što bi moglo zamijeniti magiju jogurta koji prevazilazi kulture i zemlje. Čaj, možda? A šta je sa jogurtom? Vraćam se u detinjstvo u Turskoj. Tu je započelo ovo putovanje.
Nije bilo važno jeste li siromašni ili bogati, niste mogli da zamislite sto bez jogurta. To je nešto što predstavlja jednakost, prirodu, ishranu. Uvijek mi je nedostajalo kad sam stigao ovdje – živeći u saveznoj državi Njujork, uvijek sam mislio: “Gdje je taj jogurt? Ne može biti tako teško napraviti.”
Takođe sam bio tužan što je tako jednostavna hrana bila odsutna na kuhinjskim stolovima ovde u SAD-u.
Otprilike 30 posto zaposlenih u “Chobaniju” su imigranti i izbjeglice. Šta se nadate da ćete videti od dolazeće Bajdenove administracije na imigracionom frontu?
– Ja sam imigrant. Došao sam ovde prije 25 godina. I ovo je ono što znamo o Americi. To je mjesto gdje možete doći i biti dio snova. Mislim da je ono što Amerika ima čarolija. Da ko god da si i šta god da je tvoje porijeklo, ako imaš prave namjere i maštu i poštuješ zakon, možeš dostići svoj san i biti prihvaćen kao ono što jesi.
O tome se radi u Americi. Ako nam je stalo do društva u cjelini i ove zemlje u cjelini, trebalo bi da sačuvamo ono čime se ova zemlja bavila tokom cijelog svog postojanja.
Ako biste uspjeli da nagovorite stotine poslovnih lidera da naprave jednu promjenu, šta bi to bilo?
Zaposlite izbjeglice. Stvorili smo koaliciju od 140 velikih organizacija širom svijeta, svi koji pokušavamo da pomognemo ovoj osjetljivoj ljudskoj populaciji – milionima ljudi koji samo traže priliku da budu dio nečega.
I ovo nije dobrotvorna, to je poslovna praksa. Molimo kompanije da budu dio socijalnih pitanja: Vaša odgovornost nije samo da zaradite novac za svoje akcionare, već i za sve zainteresovane strane.
Želim da se vratimo u 2005. godinu, kada ste kupili fabriku mlijeka, ali još uvijek niste znali da ćete pokrenuti “Chobani” ili čak napraviti jogurt. Šta sada znate šta biste voljeli da ste tada znali?
Ponekad svoje misli pretrpamo sa previše informacija. I u to vrijeme sam imao osjećaj u stomaku. Naše iskustvo i resursi bili su tako ograničeni. Ali imali smo veliki san, i taj san se pomiješao sa strašću, ljubavlju i – biću iskren – bijesom.
Kad se osvrnem unazad, uvijek pokušam da vidim da li sam previše distanciran od one osobe koja je to mjesto pokrenula, a koja je svakodnevno dolazila na fabrički pod da radi rame uz rame sa radnicima.
Ne da zaradimo toliko novca, već da oživimo san – da popravimo ovo mjesto kako bismo se popravili.