Činjenica da se bijeli štap ili električna invalidska kolica u BiH nabavljaju kroz projekte, donacije ili osobna sredstva umjesto kroz zajamčeni sustav prava najjasnije pokazuje kako se asistivna pomagala i dalje tretiraju kao povremena socijalna mjera, a ne kao osnova ravnopravnog života.
Za osobe s invaliditetom asistivna pomagala nisu dodatak zdravstvenoj njezi, već preduvjet za kretanje, komunikaciju, obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život. Ona ne povećavaju komfor, već omogućavaju osnovnu funkcionalnost. Ipak, u praksi u BiH ne postoji stabilan, predvidiv i održiv mehanizam njihove dostupnosti, a prava su fragmentirana i vezana za projektne i donatorske cikluse.
Iako je BiH ratificirala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koja dostupnost asistivne tehnologije jasno povezuje s pravom na neovisan život i slobodno kretanje, domaći institucionalni okvir ih i dalje primarno veže za sistem zdravstvene zaštite. Posljedica su ograničene liste pomagala, neujednačena praksa među entitetima i kantonima te izostanak individualne procjene stvarnih potreba korisnika.
Kada kolica nisu terapija, nego sloboda
Za osobe koje koriste invalidska kolica, sistem u pravilu nudi jedno, standardizirano rješenje – mehanička kolica – bez obzira na stil života, radne obaveze ili obiteljske okolnosti. Ne uzima se u obzir ni činjenica da ih osobe s mišićnom distrofijom često ne mogu koristiti, niti da su mehanička kolica izrazito nepraktična, pa i neupotrebljiva u svakodnevnom okruženju.
„Električni skuter nije samo moje pomagalo. On je moja sloboda,“ ističe Almir Šahmanija, direktor Udruženja distrofičara Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom FBiH, koji koristi električni skuter. „Bez njih ne mogu otići na posao, izaći iz kuće ili ravnopravno sudjelovati u društvu. Električni skuter ovog tipa u BiH uopće ne možete kupiti, do njega dolazite kroz projekte, donacije ili vlastitim sredstvima, ako ih uopće imate.“
Ovakav model jasno pokazuje da se asistivna pomagala i dalje promatraju kao jednokratna socijalna intervencija, a ne kao dugoročno ulaganje u samostalnost, zapošljivost i aktivno sudjelovanje građana u društvenim i ekonomskim tokovima.
Pomagala koja ne postoje na tržištu
Situacija je dodatno alarmantna kada je riječ o slijepim i slabovidnim osobama. Bijeli štap, jedno od najosnovnijih pomagala za samostalno kretanje, u BiH praktično ne postoji na tržištu.
„Zvuči nevjerojatno, ali bijeli štap kao ni jedno drugo pomagalo ne možete jednostavno kupiti. Dobijete ih ako imate sreće, kroz udruženje ili projekat iz inostranstva,“ kaže Fikret Zuko, direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom u BiH. „Bez štapa ne gubite samo orijentaciju, već i sigurnost, samopouzdanje i pravo na samostalno kretanje.“
U mnogim zemljama suvremene asistivne tehnologije kao što su aplikacije za navigaciju, čitači teksta, prilagođeni pametni telefoni, predstavljaju standard. Isto važi i za napredna tehnička rješenja poput specijalnih odijela koja omogućavaju stabilizaciju trupa, podršku oslabljenim mišićnim grupama, smanjenje umora i produženje funkcionalne samostalnosti osoba s neuromišićnim oboljenjima.
U BiH su ovakva rješenja često nedostupna zbog visoke cijene, PDV-a i carina, ali i zbog potpunog izostanka sistemske podrške i strateškog planiranja u ovoj oblasti.
Od projekata ka sistemu
U funkcionalnim sistemima asistivna pomagala se dodjeljuju po osobi, a ne „po projektu“. Procjena se vrši individualno, u skladu s potrebama, životnim okruženjem i navikama korisnika, a pomagala se redovno obnavljaju i usklađuju s tehnološkim razvojem. Ona su dostupna na tržištu i oslobođena dodatnih financijskih opterećenja, jer se promatraju kao investicija u aktivno sudjelovanje građana, a ne kao budžetski trošak.
U BiH, nasuprot tome, pravo na pomagalo je često privremeno i uvjetovano trajanjem projekta ili dostupnošću donatora. Na taj način odgovornost države se sistemski prebacuje na humanitarni sektor, dok se osnovna ljudska prava pretvaraju u pitanje sreće, upornosti i administrativne izdržljivosti.
Na ove strukturne slabosti ukazuje i kampanja „Asistivna tehnologija za samostalan život“, koja se provodi u okviru projekta DISC. Cilj kampanje je strateško pomjeranje fokusa sa sažaljenja i ad hoc rješenja na jasnu institucionalnu odgovornost. Kampanju provodi Caritas BiH, u suradnji s Udrugom Vedri osmijeh, Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, Savezom slijepih Republike Srpske i Unijom organizacija osoba s invaliditetom u BiH, uz finansijsku potporu Europske unije, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Caritasa Slovenije.
„Osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje,“ poručuje Zlatko Malić, voditelj projekta u Caritasu BiH. „Traže sustav koji razumije da samostalnost košta manje od isključenosti.“
U okviru kampanje upućen je i jasan apel parlamentarcima na svim razinama vlasti da se uklone administrativne i financijske barijere, uvede obvezna individualna procjena potreba te ukinu PDV i carine na asistivna pomagala.
“Asistivna pomagala nisu luksuz. Ona su temelj ravnopravnosti i jasan pokazatelj zrelosti društva koje dosljedno poštuje prava svih svojih građana,” zaključuje Malić.
