Piše: Bojana Šutvić
Onome ko prati poteze entitetskih i državnih vlasti teško se oteti utisku da se zaduživanje države otelo kontroli. Odluke o novim zaduženjima donose se olako i uskom krugu ljudi, obično na nivou vlada, pri čemu se ne konsultuju čak ni parlamentarci, a kamoli obični ljudi.
S druge strane, ni građane, ni parlamentarce, ni medije, izgleda da to previše ne zanima, pa olako prepuštaju da se takve odluke donose po kancelarijama ministarstava finansija, umjesto da se o njima vodi široka debata.
Danas su objavljene dvije veoma važne vijesti – da je sporazum BiH i MMF-a o kreditu od milijardu maraka blizu konačnog dogovora i da se RS putem Banjalučke berze zadužila za 20 miliona KM.
Te veoma važne vijesti zabilježili su samo poslovni portali, dok im mainstream mediji nisu posvetili nikakvu pažnju.
Vlasti pokušavaju maksimalno iskoristiti činjenicu da većina ljudi nije dobro upoznata s ekonomskim terminima i pojmovima, pa negativne stvari predstavlja pozitivno. Zaduženja putem berze predstavljaju se kao „uspješno obavljene emisije obveznica“ a zaduženja kod MMF-a kao „usješni pregovori sa MMF-om o novom aranžmanu“.
Obično se kao agrument uzima činjenica da BiH ne spada u visoko zadužene države te da ima još „manevarskog prostora“. No, dug BiH iz godine u godinu rapidno raste, pa tako rastu i godišnje rate za otplatu tog duga. Samim tim raste i potreba za novim zaduženjima, koja već čine čak oko trećine enitetskih budžeta.
Dok se odluke o novim zaduženjima donose olako, odluke o reformama prolaze dugotrajne i mukotrpne procese konsultacija, debata itd, pa su potrebne godine da se napravi bilo kakav pomak.
Drugim riječima, zaduženje rapidno raste, a reforme koje našu ekonomiju trebaju unaprijediti se provode presporo i nedovoljno, a sve to olako prolazi pored nezainteresiranih građana i nedovoljno educiranih novinara. Umjesto zaključka, bolje je postaviti nekoliko pitanja za razmišljanje:
Ko nam garantuje da oni koji donose odluke znaju šta rade? Ko nam garantuje da donose odluke u skladu s nekim planom, a ne samo na osnovu nagona za (političkim) preživljavanjem? Ko nam garantuje da nam neće biti gore?