O tome gdje javne institucije najčešće griješe, zašto se neke nepravilnosti ponavljaju iz godine u godinu i koliko se zapravo uči iz revizorskih nalaza razgovarali smo s generalnim revizorom Ureda za reviziju institucija u FBiH Mirzom Kudićem, tokom Reviconovog Međunarodnog kongresa javne uprave NEXUS u Neumu.

Kudić za BiznisInfo.ba govori i o odgovornosti rukovodilaca, upravljanju javnim novcem i imovinom, nezavisnosti revizije, ali i potrebi da se revizorski izvještaji ne posmatraju samo kao spisak nepravilnosti. Kako ističe, krajnji cilj nije proizvesti što više nalaza, već pomoći da javne institucije rade bolje i da građani za javni novac dobiju odgovarajuću vrijednost.

Ured za reviziju prati vrlo širok spektar rada javnih institucija. Kada pogledate nalaze posljednjih godina, gdje vidite najveći prostor za unapređenje?

– Kada pogledamo nalaze posljednjih godina, mnogo je utvrđenih slabosti i datih preporuka koje, ako se dosljedno implementiraju, mogu značajno unaprijediti rad javnih institucija. Međutim, rekao bih da sve počinje od ljudi. Možete imati kvalitetne propise, dobro postavljene procedure i vrlo konkretne preporuke revizije, ali bez predanosti rukovodstva i ljudi koji ih trebaju provesti, njihov efekat će biti ograničen.

Upravo zato najveći prostor za unapređenje vidim upravo u jačanju kulture odgovornog upravljanja i odgovornosti najvišeg rukovodstva. Iza svake institucije, svakog sistema i svake procedure stoje ljudi, i upravo od njihovog odnosa i odgovornosti u velikoj mjeri zavisi kako će sistem funkcionisati i da li će biti unaprijeđen.

Vrlo jasno se vidi razlika između institucija u kojima rukovodilac revizorskim izvještajima pristupa sa dužnom pažnjom i onih u kojima se revizorski izvještaj posmatra prvenstveno kao formalna obaveza. Tamo gdje postoji odgovoran “ton s vrha”, vidan je konkretan napredak. Rukovodilac prepoznaje slabosti, usmjerava raspoložive resurse na njihovo otklanjanje, prati realizaciju preporuka i traži odgovornost za ono što nije urađeno.

Posebno bih istakao značaj proaktivnog pristupa. Ne treba čekati narednu reviziju da bi se provjerilo da li je nešto ispravljeno. Rukovodioci bi trebali prepoznati rizike i prostor za unapređenje u vlastitom poslovanju te pravovremeno poduzeti mjere na njihovom otklanjanju. Na taj način revizija postaje alat za učenje i prevenciju, a ne samo mehanizam za naknadno ispravljanje već utvrđenih nepravilnosti.

Da li se kroz revizije vide područja u kojima su institucije napravile vidljiv napredak, ali i ona u kojima se isti problemi najduže zadržavaju? 

– Da, svakako. Smatram da naš posao ima pozitivan efekat. Kada imate kontinuitet revizija duži niz godina, možete vrlo jasno vidjeti i napredak, ali i oblasti u kojima se određene slabosti uporno ponavljaju.

Napredak je vidljiv tamo gdje su institucije ozbiljno pristupile preporukama revizije – u unapređenju internih akata i procedura, uređenju pojedinih poslovnih procesa, kvalitetnijem finansijskom izvještavanju i jačanju sistema internih kontrola. To su nam pokazale revizije praćenja postupanja po preporukama.

S druge strane, postoje oblasti kojima se pažnja duže vrijeme ne posvećuje na pravi način. Tu bih posebno izdvojio upravljanje javnom imovinom i potraživanjima, javne nabavke, upravljanje transferima, te planiranje i realizaciju budžeta. To su područja u kojima se uz jasnu odgovornost, dobru organizaciju i praćenje može napraviti značajan pomak, a koji bi rezultirao transparentnijem izvještavanju i boljem upravljanju javnim sredstvima.

Primjer je provođenje godišnjeg popisa imovine i obaveza. Riječ je o redovnoj i jasno propisanoj obavezi, za koju postoje utvrđene procedure, a ipak se nepravilnosti u ovoj oblasti često ponavljaju. U takvim slučajevima ponekad je teško razumjeti zbog čega se ozbiljnije ne pristupi otklanjanju takvih slabosti, posebno kada za to nisu potrebne velike sistemske promjene niti značajni dodatni resursi.

Koliko institucije danas koriste revizorske preporuke kao alat za unapređenje rada, a koliko ih još doživljavaju prvenstveno kao obavezu koju treba ispuniti nakon revizije?

– Važan pokazatelj za nas je stepen realizacije preporuka. Statistički podaci pokazuju da su pomaci još uvijek umjereni, ali da se kreću u pozitivnom smjeru. Sve više institucija preporuke prepoznaje kao koristan alat za unapređenje. Ali još uvijek postoje slučajevi u kojima se preporukama ne posvećuje potrebna pažnja, zbog čega izostaju konkretne aktivnosti na njihovoj realizaciji.

S druge strane, svjesni smo da je odgovornost i na nama. Ured kontinuirano preispituje i unapređuje vlastiti pristup, nastojeći da preporuke budu što jasnije, konkretnije i usmjerene na stvarne uzroke utvrđenih slabosti. Poseban fokus stavljamo na jasnoću njihovog formulisanja, ali i na to da preporuka bude upućena onome ko ima nadležnost i mogućnost da je provede.

Na taj način želimo povećati njihovu provodivost, a time i stepen realizacije. Jer krajnji cilj nije broj datih preporuka, niti njihovo formalno zatvaranje, nego stvarna promjena koju one proizvode u radu institucija.

Šta se događa kada se isti ili slični nalazi godinama pojavljuju kod različitih institucija? Kada pojedinačni nalaz postaje signal da je potrebno mijenjati sistem?

– Kada se isti nalaz pojavljuje kod više institucija ili se godinama ponavlja, to postaje signal da postoji sistemski problem. U takvoj situaciji revizija mora napraviti korak dalje i sagledati na koji način adresirati takvu pojavu, preispitati da li postoji slabost u propisima, nejasna nadležnost, nedovoljna kontrola, neadekvatan nadzor i slično.

Nekoliko je pristupa Ureda u takvim slučajevima:

• isticanjem pitanja nastojimo posebno ukazati na pitanja koja prevazilaze pojedinačni slučaj, uključujući sistemske probleme, nedostatke u regulativi ili neusaglašenosti različitih propisa. Tako želimo poslati jasan signal da određeni problem nije samo pitanje postupanja jedne institucije, već da može zahtijevati širu intervenciju i sistemsku promjenu;
• pisanje o sistemskim problemima u izvještaju o izvršenju Budžeta FBiH;
• dodatni doprinos tome daju i naše publikacije, poput godišnjeg revizorskog izvještaja i tematskih publikacija, gdje nastojimo objediniti i predstaviti nalaze koji ukazuju na šire obrasce i probleme u javnom sektoru. Tako pojedinačni revizorski nalazi dobijaju širi kontekst i mogu biti korisni i institucijama koje možda nisu bile predmet konkretne revizije.

Na Nexusu ste govorili o tome da revizorski nalazi mogu biti korisni i institucijama koje nisu bile predmet konkretne revizije. Koliko se u praksi uči iz nalaza i iskustava drugih institucija?

– Potencijal za učenje iz iskustava drugih institucija vjerovatno je mnogo veći nego što se trenutno koristi. Revizorski izvještaj nije relevantan samo za instituciju koja je revidirana. Ako smo u jednoj reviziji identifikovali rizik koji može postojati i kod drugih, bilo bi mnogo korisnije da druge institucije taj nalaz prepoznaju kao upozorenje i unaprijed provjere vlastite procese.

Imamo povratne informacije da se naši izvještaji čitaju i koriste i izvan institucija koje su bile predmet revizije – koriste ih druge institucije javnog sektora, akademska zajednica, organizacije civilnog društva, ali i drugi zainteresovani korisnici. To nam je veoma važno jer pokazuje da revizorski izvještaj može imati učinak koji je mnogo širi od pojedinačne revizije. Istovremeno to služi kao priznanje velikog rada i truda koji Ured za reviziju ulaže.

Voljeli bismo da takva praksa bude još zastupljenija. Najbolji rezultat nije kada revizija utvrdi istu nepravilnost u deset institucija i svakoj pojedinačno da sličnu preporuku. Mnogo je bolje kada jedna institucija, na osnovu iskustva druge, sama prepozna rizik i otkloni slabost prije nego što revizija uopće dođe. To bi bio pravi pokazatelj razvoja kulture odgovornog i proaktivnog upravljanja.

Mnoga pitanja koja na prvi pogled izgledaju računovodstveno mogu zapravo biti pitanja upravljanja i odgovornosti. Koji bi primjer iz revizorske prakse to najbolje pokazao?

– Dobar primjer je upravljanje imovinom. Na prvi pogled, pitanje da li je imovina pravilno evidentirana može izgledati kao čisto računovodstveno pitanje. Međutim, iza toga se zapravo kriju mnogo važnija pitanja: da li institucija zna kojom imovinom raspolaže, ko je za nju odgovoran, koristi li se ona na najbolji način i postoje li mehanizmi kojima se sprečava njeno neodgovorno korištenje.

Slično je i sa javnim nabavkama. Nije suština samo u tome da li je neka procedura formalno provedena, i da li je trošak pravilno knjigovodstveno evidentiran, već da li je institucija nabavila ono što joj je potrebno, po odgovarajućim uslovima i na način kojim se štiti javni interes.

Zato reviziju ne treba posmatrati samo kroz pitanje da li je nešto knjiženo pravilno. Mnogo važnije pitanje je šta ta računovodstvena evidencija govori o upravljanju javnim sredstvima i odgovornosti onih koji njima upravljaju.

Koliko je nezavisnost Ureda važna za kredibilitet revizije i koji su ključni uslovi da se ona očuva u praksi?

– Nezavisnost je temelj kredibiliteta vrhovne revizijske institucije. Ako javnost, parlament ili institucije koje revidiramo nemaju povjerenje da revizor može slobodno i objektivno donijeti svoj zaključak, onda je dovedena u pitanje i vrijednost same revizije.

Nezavisnost nije samo pitanje formalnog položaja Ureda. Ona podrazumijeva finansijsku, funkcionalnu i operativnu nezavisnost, slobodu u izboru subjekata i tema revizije, metodološku nezavisnost i zaštitu revizora od bilo kakvog neprimjerenog uticaja.

Ključni uslov da se očuva nezavisnost je pravilno razumijevanje uloge i odgovornosti svih aktera u sistemu javne odgovornosti – uloge Ureda; revidiranih subjekata; izvršne vlasti; zakonodavne i sudske vlasti… Dakle, svako ima jasne odgovornosti i uloge i to mora da se poštuje. Uloga Ureda je da nezavisno utvrdi činjenice, ukaže na nepravilnosti i slabosti i da preporuke za njihovo otklanjanje. Međutim, Ured ne može i ne treba preuzimati odgovornost drugih institucija i nadležnih organa.

Koliko je javnosti jasno šta zapravo radi Ured za reviziju? Da li se revizija još uvijek previše poistovjećuje samo s otkrivanjem nepravilnosti?

– U sistemu u kojem postoji puno institucija, vrlo lako je stvoriti pogrešnu percepciju i očekivanje o njihovoj pojedinačnoj ulozi. Kada se govori o reviziji često je prisutno očekivanje da Ured treba da sankcioniše.

Naš zadatak je da kroz nezavisna mišljenja o finansijskim izvještajima i usklađenosti sa zakonima i propisima, procijenimo kako se upravlja javnim sredstvima, ocijenimo finansijsko upravljanje i sisteme interne kontrole, te primjenu zakona i propisa, i da damo preporuke koje će pomoći institucijama da unaprijede svoj rad. Revizijama učinka vršimo ocjenu efikasnosti, ekonomičnosti ili efektivnosti određenog aspekta poslovanja institucija ili aktivnosti. Dakle, revizija treba biti mehanizam odgovornosti, ali i mehanizam učenja i unapređenja.

Zato se na revizorski izvještaj ne treba gledati samo kao na izvještaj koji kaže „šta je bilo pogrešno“, nego i kao na dokument koji pokazuje „šta se može uraditi bolje“. Krajnji cilj revizije nije da proizvede što veći broj nalaza, nego da doprinese tome da javne institucije bolje rade u interesu građana.

Vjerujem da je naš zadatak i da reviziju približimo građanima. Revizorski izvještaji jesu stručni dokumenti, ali ono o čemu oni govore veoma je konkretno: kako se troši javni novac, kako se upravlja javnom imovinom, da li institucije ostvaruju rezultate zbog kojih postoje i, u konačnici, da li građani za javni novac dobijaju odgovarajuću vrijednost.

Zbog toga stalno unapređujemo način na koji komuniciramo o rezultatima našeg rada, nastojeći da ključne poruke revizije budu jasnije, razumljivije i dostupnije različitim korisnicima. Smatramo da nije dovoljno samo objaviti kvalitetan revizorski izvještaj; važno je da njegove ključne poruke dođu do onih kojima su namijenjene i da javnost razumije zašto su one važne.

To je proces na kojem kontinuirano radimo, jer što je javnosti jasnija uloga revizije i ono što naši nalazi znače, to je veći potencijal revizije da doprinese odgovornijem i kvalitetnijem upravljanju javnim resursima.

The post Kudić za BiznisInfo.ba: Revizija nije samo spisak nepravilnosti, cilj je da institucije rade bolje appeared first on Biznis Info.