Međunarodne finansijske institucije (MMF), odavno su „upozorile“ vlasti da je u Bosni i Hercegovini gotovo izjednačen broj zaposlenih i broj penzionera. Ovo upozorenje direktno dovodi u pitanje tradicionalni Bizmarkov model međugeneracijske solidarnosti i njegov opstanak
Početkom juna ove godine, ministar za rad i socijalnu politiku Federacije Bosne i Hercegovine, Vesko Drljača, izjavio je povodom neusvajanja novog zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da Fond penzijskog i invalidskog osiguranja trenutno vještački održava blagovremenost isplate penzija i da važeći zakon produkuje gubitke.
Ova izjava nametnula je mnoga pitanja, a osnovno je kako će novi zakon stabilizovati penzije, ako se i dalje visina penzije bazira na stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima?
Kako dalje?
Bosna i Hercegovina kao zemlja u tranziciji, između ostalih reformi, moraće vrlo brzo da sprovede i radikalniju reformu čitavog penzionog sistema. Bizmarkov sistem međugeneracijske solidarnosti, prestao je biti održiv još prije nekoliko decenija, samo što se to nije moglo osjetiti u nekadašnjoj zajedničkoj državi.
U BiH je, po posljednjim podacima Agencije za statistiku, uposleno nešto više od 750 hiljada ljudi. Njima se svakog mjeseca odbijaju doprinosi, kako bi se isplatila penzija za jednog od preko pola miliona penzionera. Ako se na to dodaju i druga socijalna davanja, koja takođe zavise od naplaćenih doprinosa uposlenika, pitanje je da li taj isti uposlenik može zaraditi i sopstvenu platu.
Jasno je da ovakav sistem već odavno nije održiv. Entitetske Vlade mogu trenutnim podizanjem poreza i drugih obaveza tek za nekoliko mjeseci obezbjediti penzije, ali to nije trajno rješenje.
Gotovo je postalo pravilo da se Vlada FBiH svakog mjeseca dodatno zadužuje kod komercijalnih banaka, kako bi se isplatile penzije. U jednom momentu, ova praksa će prestati, od doprinosa se neće moći isplatiti penzije i ostaće samo jedno rješenje-rezanje ionako niskih penzija.
Ima li rješenja?
Međunarodne finansijske institucije (MMF), odavno su „upozorile“ vlasti da je u Bosni i Hercegovini gotovo izjednačen broj zaposlenih i broj penzionera. Ovo upozorenje direktno dovodi u pitanje tradicionalni Bizmarkov model međugeneracijske solidarnosti i njegov opstanak.
U jednoj od svojih izjava, direktor Fonda PIO/MIO Federacije BiH, Zijad Krnjić, kazao je da Fond funkcioniše po sistemu „protočnog bojlera“, te da je u perspektivi ovakav sistem teško održiv i da su reforme neophodne.
U Republici Srpskoj već je usvojen novi Zakon o PIO-u, a zakon koji se treba usvojiti u FBiH, temelji se na istim osnovama. Međutim, stručnjaci tvrde da su penzioneri ovim zakonom opasno ugroženi.
Profesor Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, Aleksa Milojević, novi zakon je u jednoj izjavi za Radio Slobodnu Evropu okarakterisao kao „prevaru“, jer tvrdi da će se penzije značajno smanjiti i da predstoje teški dani kada su u pitanju penzije i mogućnost isplate.
Milojević nije jedini koji tvrdi da nova rješenja nisu dobra, niti održiva. Profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Željko Šain, govoreći na temu penzione reforme, u jednoj od svojih izjava, rekao je da sistem međugeneracijske solidarnosti treba i dalje biti osnova, ali da se druga dva stuba – obavezna štednja i dobrovoljno penziono osiguranje – trebaju postepeno uvoditi.
Privatna štednja
Jasminka Turbo, članica Uprave GRAWE osiguranja d.d. Sarajevo, kaže da su svi penzijski sistemi u svijetu u svojevrsnoj krizi, zbog niza okolnosti koje karakteriziraju socijalno-ekonomsku situaciju svake zemlje pojedinačno.
– Općenito, u svim zemljama svijeta životni vijek se produžava, što direktno ima negativne posljedice po finansijsku stabilnost penzijskog sistema. S druge strane, direktan negativan utjecaj na finansijsku stabilnost penzijskih sistema ima i nepovoljan omjer broja osiguranika i penzionera, s obzirom da je stopa rasta penzionera izraženija u odnosu na stopu rasta novozaposlenih osiguranika – rekla je Turbo za Biznisinfo.
Jasminka Turbo
Ona je dodala da Vlada FBiH intenzivno radi na reformi penzijsko-invalidskog sistema i da je to dugotrajan, složen i sveobuhvatan proces i zahtijeva aktivno uključivanje svih relevantnih interesnih grupa, te opći društveni konsenzus kao veoma važan preduvjet za uspješno provođenje istog.
Osiguravajuće kuće i njihove ponude rentno-štednih osiguranja života, mogle bi odigrati jednu od ključnih uloga za obezbjeđivanje treće dobi, odnosno jednog vida privatne štednje za starost.
Jednom policom životnog osiguranja, možemo obezbjediti sebe, ali i čitavu porodicu štedeći u periodu kada smo najproduktivniji.
-Kada su životna osiguranja u pitanju, može se reći da su građani prepoznali bitnost istog. Slabija kupovna moć naših sugrađana i ubjeđenje da je osiguranje luksuz češće objašnjavaju zašto prosječan građanin u BiH nema bar jednu policu životnog osiguranja. Na kraju krajeva, od nas zavisi ne samo sadašnjost, nego i budućnost nas i naše porodice – rekla je Turbo.
S druge strane, dodaje ona, ljudi su premalo informisani o proizvodima koje nude osiguravajuće kuće, jer se velika pažnja posvetila obaveznom osiguranju od autoodgovornosti, koja čini i više od 50 procenata ukupne premije na tržištu osiguranja.
-To znači da na nama osiguravajućim kućama leži zadatak, da naše proizvode bolje plasiramo i približimo javnosti, tj. potencijalnim klijentima – zaključila je Turbo.
Predsjednik međunarodnog Udruženja zastupnika u osiguranju ESICHER GROUP, Robert Strahin
Robert Strahinic
ić, kaže da je teško reći koja su od trenutnih rješenja koja se nude na tržištu najbolja kada je u pitanju štednja za starost, ali sa sigurnošću tvrdi da je životno osiguranje odličan proizvod.
-Štednja u banci pruža mogućnost jedan mjesec štediti, pa podignuti, i tako u krug, pa na kraju to nije štednja nego zavaravanje. Kod životnog osiguranja, odlična stvar je što je za recimo 50 eura mjesečno čovjek osiguran na neku određenu svotu ovisno o trajanju osiguranja. Ako uzmemo primjer štednje na 20 godina, to znači cca 12.000 eur. Ako klijent planira štediti istu svotu u banci i nešto mu se desi, nasljednik može tek nakon određenog procesa dobiti onoliko koliko je do tada uštedio – objasnio je Strahinić.
Na konkretnom primjeru, ovo znači da će klijentovi nasljednici, ukoliko klijent premine nakon godinu dana štednje, dobiti tek 600 eura, dok od osiguravajuće kuće kod programa životnog osiguranja u istom slučaju, dobijaju 12.000 eura.
-Ovakva štednja je dobra ako se novac namijeni za neki cilj. A itekako će dobro doći u starijoj dobi o kojoj sada vrlo malo razmišljamo jer smo mladi. Starost nam sada izgleda jako daleko, no godine brzo prolaze i valja se pravovremeno zaštiti – reko je Strahinić.
On je dodao da u našoj regiji lagano raste svijest građana o ovakvom obliku obezbjeđivanja i štednje za starost, te da u narednih par godina očekuje rast tržišta u industriji osiguranja.
Dalibor Tanić
